Župa Soli
Područje stare bosanske župe Soli približno je zahvatalo dolinu rijeke Jale i gornji tok Spreče. Točne granice teritorija nisu nam poznate. Prema zapadu ona se mogla protezati do današnjeg mjesta Lukavac, prema sjeveru mogla je dopirati do vrhova Majevice, prema istoku do Kalesije i Osmaka, a prema jugu do Banovića i Đurđevika.
Samo ime župe vezano je za važno privredno bogatstvo ovoga kraja – za nalazišta soli. To se može zaključiti po imenu SALENES, koje je sredinom 10. stoljeća zabilježio Konstantin Porfirogenet.
Soli je još od vremena prvog nama poznatog bosanskog bana Borića, tj. od 1154. godine bila u sastavu bosanske banovine, pa će, unatoč svim problemima, ostati kao trajan posjed bosanske države.
Kao bosanski teritorij, župa se prvi put spominje tek 1225. godine, kada je kralj Andrija II. za kratko vrijeme pravno oduzima od matične zemlje i poklanja katoličkom nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazi u rukama bosanskog vladara. Soli se ponovno spominje 1244. godine u darovnici kralja Bele IV., po kojoj je bosanskom biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjima Krajima (Alfelde) i drugim župama, kao što običavaju imati ostale crkve u Ugarskoj. Takvo stanje nije se, ipak, moglo održati. Već 1247. godine Ponsa seli u Đakovo, a time praktički napušta Bosnu. Soli se nalaze izvan dohvata biskupske desetine. Pokorivši za kraće vrijeme Bosnu i Hum, 1254. godine kralj Bela IV. dijeli zemlju na tri banovine: jedna od njih bit će Soli.
U bližoj okolici Tuzle postoji nekoliko ruševina starih gradova (utvrda), kao što su Srebrenik u srednjem toku rječice Tinje, grad i naselje u predjelu Đurđevika, zatim utvrda u predjelu Živinica, Gradovrh iznad Solina i Gradac na južnoj strani planine Ozren.
Kada su Turci osvojili ove krajeve, naziv mjesta dali su prema turskoj riječi tuzlaizir, što znači sol.
Dubrovačka kolonija u župi Soli
Samo ime župe vezano je za važno privredno bogatstvo ovoga kraja – za nalazišta soli. To se može zaključiti po imenu SALENES, koje je sredinom 10. stoljeća zabilježio Konstantin Porfirogenet.
Soli je još od vremena prvog nama poznatog bosanskog bana Borića, tj. od 1154. godine bila u sastavu bosanske banovine, pa će, unatoč svim problemima, ostati kao trajan posjed bosanske države.
Kao bosanski teritorij, župa se prvi put spominje tek 1225. godine, kada je kralj Andrija II. za kratko vrijeme pravno oduzima od matične zemlje i poklanja katoličkom nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazi u rukama bosanskog vladara. Soli se ponovno spominje 1244. godine u darovnici kralja Bele IV., po kojoj je bosanskom biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjima Krajima (Alfelde) i drugim župama, kao što običavaju imati ostale crkve u Ugarskoj. Takvo stanje nije se, ipak, moglo održati. Već 1247. godine Ponsa seli u Đakovo, a time praktički napušta Bosnu. Soli se nalaze izvan dohvata biskupske desetine. Pokorivši za kraće vrijeme Bosnu i Hum, 1254. godine kralj Bela IV. dijeli zemlju na tri banovine: jedna od njih bit će Soli.
U bližoj okolici Tuzle postoji nekoliko ruševina starih gradova (utvrda), kao što su Srebrenik u srednjem toku rječice Tinje, grad i naselje u predjelu Đurđevika, zatim utvrda u predjelu Živinica, Gradovrh iznad Solina i Gradac na južnoj strani planine Ozren.
Kada su Turci osvojili ove krajeve, naziv mjesta dali su prema turskoj riječi tuzlaizir, što znači sol.
Dubrovačka kolonija u župi Soli
U doba vladavine Kulina bana, 1189. godine, župi Soli političkom je podjelom nanesen težak udarac. Bosna je morala žrtvovati vlastitu proizvodnju soli višim političkim interesima, a to se teško odrazilo na prilike u župi. Dubrovnik je imao monopol na proizvodnju soli pa su se ondašnji žitelji župe Soli tim poslom bavili ilegalno. Dubrovčani su često dolazili u ovaj kraj prodavati raznu robu, a istodobno bi provjeravali pridržavaju li se lokalni stanovnici zabrane.
U doba kad je Dubrovnik u župi Soli imao monopol na proizvodnju soli, u ovom kraju nastala je tzv. «Pikolo kolonija», Dubrovačka kolonija.
Dubrovačke karavane su u ovaj kraj donosile raznu robu, prodavale je, a zatim su išle na sjever, u unutrašnjost Panonije, dok su neke išle u Podrinje i dalje. Karavane koje su polazile iz župe Soli najčešće su nosile sol koju su prodavale u udaljenim župama.
Pretpostavlja se da su Dubrovčani proizvodili sol u svojoj koloniji i njome trgovali u udaljenim krajevima.
Prema mišljenju nekih Tuzlaka koji su proučavali prošlost ovog kraja, Dubrovačka kolonija nalazila se na padinama Ilinčice niže staroga katoličkog groblja, koje i danas postoji u Par Selu. Njihovo mišljenje da to groblje potječe iz vremena «Pikolo kolonije» nije bez osnova, jer se smatra da je to groblje najstarije u tuzlanskoj župi.