Povijesti župe
Spuštajući se niz južne obronke planine Majevice, u sjeveroistočnoj Bosni, dolazimo do mjesta Breške koje je udaljeno svega 15 km od Tuzle. Predio satkan od mnoštva brežuljaka, po kojima su Breške i dobile ime, ocrtava nam ljepotu ovoga mirnog i pitomoga kraja u šarolikom prirodnom ambijentu. Na jednom od takvim brežuljaka nalazi se i crkva posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije koja je već koncem XIX. soljeća postala sjedište župe Breške. Zbog prevelike teritorijalne rasprostra-njenosti same župe, a u cilju što bolje pastorizacije vjernika od župe Breške su odvajanjem 1985/86. godine osnovane dvije nove župe: Drijenča i Dragunja, a jedan je dio teritorija pripojen župi Šikara. Danas župu Breške sačinjavaju naselja koja su razasuta po okolnim brežuljcima: Breške, Dokanj, G. Obodnica, Tisovac i Trstje.
Još u XVII. stoljeću, prije osnutka župe Breške, u ovom je kraju postojala župa Dragunja, koja je pripadala samostanskom području Gradovrha. Najvjerojatnije s Bečkim ratom (1683-1699) dolazi do gašenja ove župe, a razlog tomu leži u velikom valu iseljenja katolika iz Bosne, pa tako i iz ovoga područja, u slobodne krajeve koji nisu bili pod vlašću osmanskoga carsta. Broj katolika u cijeloj Bosni i Hercegovini sveo se svega na 25 000, a pastoralnu brigu za njih vodilo je svega oko 30 franjevaca. Tuzlanski bazen, kao i drugi krajevi, potpuno je opustošen. Sva tri samostana – Gornja Tuzla, Donja Tuzla i Gradovrh – ostala su pusta. No, već 1699. godine franjevci se vraćaju u Tuzlu gdje ponovno otkrivaju svoje zemljište i podižu kapelu. Po povratku u Tuzlu fratri se još uvijek osjećaju nesigurnima za javno djelovanje pa zbog toga tijekom XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća prebivaju povremeno u Lipnici i na Husinu odakle dolaze u Tuzlu kako bi zadovoljili potrebe vjernika za bogoslužjem.
Tako se kroz povijest postepeno uspostavila Lipnička kapelanija čije je sjedište 1838. godine preneseno u Breške. Zasigurno možemo posvjedočiti da su Breške već 1823 (1824?) postale samostalna kapelanija jer se već od tada vode župne matice. Godine 1839. Breške su proglašene samostalnom župom.
Nakon gašenja župe Dragunja pastoralnu brigu nad preostalim vjernicima preuzimaju franjevci iz župe Soli, a svjedočanstvo o tome imamo u izješćima biskupa fra Pavla Dragičevića iz 1742. godine gdje stoji da župi Soli pripadaju pored ostalih mjesta i Breške koje su brojile 9 katoličkih kuća i 108 katolika od kojih su 71 odrasla osoba (koji se pričešćuju) i 37 djece (nepričešćenih); Dokanj (5 katoličkih kuća i 53 katolika, a od toga je bilo 36 odraslih osoba i 17 djece); Drapnići (3 katoličke kuće i 36 katolika, od toga su bile 24 odrasle osobe i 12 djece); Jas(j)enica (5 katoličkih kuća i 57 katolika a od toga su 42 odrasle osobe i 15 djece) i Obodnica (9 katoličkih kuća i 102 katolika, a od toga je bilo 66 odraslih osoba i 36 djece). Nakon svega jednoga stoljeća prema izvješću biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine župa Soli pripadaju i mjesta: Breške i Udeč s ukupno 46 katoličkih kuća i 386 katolika, a od toga je bilo 248 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 138 djece; Dokanj i Grabovica (59 katoličkih kuća i 440 katolika, a od kojih 274 odrasle osobe i 166 djece); Drapnići i Tinja (11 katoličkih kuća i 65 katolika, od toga 44 odrasle osobe i 21 dijete; Jasjenica (11 katoličkih kuća i 83 katolika, od čega je 58 odraslih osoba i 25 djece) te Obodnica i Dragunja (65 katoličkih kuća i 453 katolika, od čega su 292 odrasle osobe i 161 dijete). Razvidno je iz ovih podataka da su fratri župe Soli preuzeli brigu nad preostalim pučanstvom u ovome kraju te da se broj vjernika iz godine u godinu povećavao. Povećavanjem broja vjerika pojavila se stvarna potreba za osnivanjem nove župe na ovome području.
Još u XVII. stoljeću, prije osnutka župe Breške, u ovom je kraju postojala župa Dragunja, koja je pripadala samostanskom području Gradovrha. Najvjerojatnije s Bečkim ratom (1683-1699) dolazi do gašenja ove župe, a razlog tomu leži u velikom valu iseljenja katolika iz Bosne, pa tako i iz ovoga područja, u slobodne krajeve koji nisu bili pod vlašću osmanskoga carsta. Broj katolika u cijeloj Bosni i Hercegovini sveo se svega na 25 000, a pastoralnu brigu za njih vodilo je svega oko 30 franjevaca. Tuzlanski bazen, kao i drugi krajevi, potpuno je opustošen. Sva tri samostana – Gornja Tuzla, Donja Tuzla i Gradovrh – ostala su pusta. No, već 1699. godine franjevci se vraćaju u Tuzlu gdje ponovno otkrivaju svoje zemljište i podižu kapelu. Po povratku u Tuzlu fratri se još uvijek osjećaju nesigurnima za javno djelovanje pa zbog toga tijekom XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća prebivaju povremeno u Lipnici i na Husinu odakle dolaze u Tuzlu kako bi zadovoljili potrebe vjernika za bogoslužjem.
Tako se kroz povijest postepeno uspostavila Lipnička kapelanija čije je sjedište 1838. godine preneseno u Breške. Zasigurno možemo posvjedočiti da su Breške već 1823 (1824?) postale samostalna kapelanija jer se već od tada vode župne matice. Godine 1839. Breške su proglašene samostalnom župom.
Nakon gašenja župe Dragunja pastoralnu brigu nad preostalim vjernicima preuzimaju franjevci iz župe Soli, a svjedočanstvo o tome imamo u izješćima biskupa fra Pavla Dragičevića iz 1742. godine gdje stoji da župi Soli pripadaju pored ostalih mjesta i Breške koje su brojile 9 katoličkih kuća i 108 katolika od kojih su 71 odrasla osoba (koji se pričešćuju) i 37 djece (nepričešćenih); Dokanj (5 katoličkih kuća i 53 katolika, a od toga je bilo 36 odraslih osoba i 17 djece); Drapnići (3 katoličke kuće i 36 katolika, od toga su bile 24 odrasle osobe i 12 djece); Jas(j)enica (5 katoličkih kuća i 57 katolika a od toga su 42 odrasle osobe i 15 djece) i Obodnica (9 katoličkih kuća i 102 katolika, a od toga je bilo 66 odraslih osoba i 36 djece). Nakon svega jednoga stoljeća prema izvješću biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine župa Soli pripadaju i mjesta: Breške i Udeč s ukupno 46 katoličkih kuća i 386 katolika, a od toga je bilo 248 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 138 djece; Dokanj i Grabovica (59 katoličkih kuća i 440 katolika, a od kojih 274 odrasle osobe i 166 djece); Drapnići i Tinja (11 katoličkih kuća i 65 katolika, od toga 44 odrasle osobe i 21 dijete; Jasjenica (11 katoličkih kuća i 83 katolika, od čega je 58 odraslih osoba i 25 djece) te Obodnica i Dragunja (65 katoličkih kuća i 453 katolika, od čega su 292 odrasle osobe i 161 dijete). Razvidno je iz ovih podataka da su fratri župe Soli preuzeli brigu nad preostalim pučanstvom u ovome kraju te da se broj vjernika iz godine u godinu povećavao. Povećavanjem broja vjerika pojavila se stvarna potreba za osnivanjem nove župe na ovome području.
Župna crkva
Drvena crkvica, posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, bila je podignuta 1854. godine. No, nedugo zatim (1890.) izgrađena je nova, sadašnja crkva. Koncem prošloga stoljeća crkva je u više navrata obnavljana. Prvotni plan predviđao je Crkvu s dva tornja i znatno prostraniju. No, zbog ekonomskih razloga odustalo se od toga.
Sedamdesetih godina 19. st. podignuta je župna kuća koje se nalazila podalje od crkve. Godine 1918. ista biva obnovljena. Sredinom 20. stoljeća (1959.) izgrađena je nova župna kuća pored crkve (blagoslovljenja je 25. 11. 1970.) dok je stari župni stan preuređen i dat na korištenje časnim sestrama.
Novija rekonstrukcija crkve započela je šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća dok se sredinom osamdesetih započelo i s umjetničkim obogaćenjem interijera Crkve. Ovo umjetničko uređenje crkve bilo je pod vodstvom akademskog kipara Zdenka Grgića. Već su 1986. godine po njegovom nacrtu napravljena tri vitraja u prezbiteriju (Rođenje, Raspeće, Uskrsnuće), dok su preostalih sedam s biblijskom tematikom izrađeni dvije godine kasnije. Osim ovih djela, Grgić izrađuje i tri reljefa u bakru sa šest tema iz Isusova života i oltarnu menzu (1986.), te postaje križnoga puta u kombinaciji s dodatnih šest tema iz Isusova života (reljefi u drvetu, 1987.). Konačno 1990. godine u prezbiteriju Grgić izrađuje mozaik posvećen Gospi (300 x 615 cm) na kojem je predstavljena Gospa s djecom i narodom obučenim u narodne nošnje ovoga kraja.
Osim ovih umjetničkih oplemenjenja interijera crkve, sa unutarnjih zidova, zidanih grubo tesanim kamenom, skinuta je žbuka što je dodatno povećalo estetsku vrijednost crkve. Posljednjih godina, zaslugom župnika fra Blažana Lipovca, crkva je ponovno obnovljena. U crkvi je uvedeno podno grijanje, pod je obložen mramorom, a stare klupe zamijenjene su novima. Budući da je svaki poduhvat na obnovi popraćen i nekim novim umjetničkim oplemenjenjem crkve tako je i ovaj put bilo. Naime, na poticaj župnika fra Blažana i uz ekonomsku pomoć vjernika ove župe Grgić je izradio kip od bronce (Uskrsnuće) koji je postavljen u crkvenom dvorištu na lijevoj strani ulaza u crkvu.
Dolaskom župnika fra Franje Martinovića nastavilo se dalje sa rekonstrukcijom i umjetničkim oplemenjivanjem Crkve. Tako je nužno bilo promijeniti krov crkve zbog dotrajalosti te su u fazi izrade i dva preostala vitraja na crkvi koja se rade po nacrtima pokojnog akademskog kipara Zdenka Grgića. U crkvi je urađen i novi tabernakul od Vene Jerkovića.
Osim izgradnje župne crkve godine 1990/91. podignuta je i filijalna crkva u Doknju za koju je projekt izradio arhitekt Zlatko Hanžek iz Zagreba. Tek zadnjih godina započelo se s radovima na dovršenju iste. Tako je župnik Fra Franjo Martinović naručio od akademskog slikara Mladena Ivešića izradu oltarske slike i postaja križnoga puta a samom umjetniku ponuđeno je da osmisli i idejno rešenje interijera iste.
U župi se nalazi još i šest grobaljskih kapelica i dva molitvišta koje su smještene u selima: Dokanj, Gornja Obodnica, Donje Breške, Dvoru, Tisovcu, Trstju, Jarićima i na Staroj Majevici.
Broj vjernika
Kako smo mogli vidjeti Breške su proglašene samostalnom župom 1836. godine. U početku župa je u svojim granicama obuhvaćala veliki teritorij što će tek koncem prošloga stoljeća dovesti do njezinog cijepanja i osnivanja novih župa, u prvom redu župe Dragunje (1985.) a zatim Drijenče (1986.) dok je jedan dio župe pripojen župi Šikara (1986.).
Prema Šematizmu provincije Bosne Srebrene za 1856. godinu, a prema podacima iz 1855. u župi Breške bilo je 368 katoličkih kuća i 518 bračnih parova. Tih godina župa je uključivala unutar svojih granica sljedeća mjesta: Breške (31 katolička obitelj, 268 katolika); Čanići (19, 179); Dokanj (26, 251); Dragunja-donja (18, 147); Dragunja-gornja (13, 104); Drapnići (14, 87); Drijenča (49, 331); Grabovica (60, 395); Jasjenica (16,155); Lipnica (73, 540); Obodnica (48, 368) i Tuzla-gornja (1, 4).
Prema Imeniku klera i župa za 1910. godinu župi Breške su pripadala sljedeća naselja: Breške (452 katolika i 31 musliman); Čanići (262 katolika); Dokanj (510 katolika), Dragunja donja (319 katolika); Dragunja gornja (195 katolika); Drapnići (160 katolika i 561 musliman); Drijenča (780 katolika i 35 muslimana); Jasjenica (253 katolika); Lipnica (420 katolika i 141 muslimana) i Obodnica (715 katolika i 8 muslimana). Iz ovih podataka razvidno je da već početkom XX. stoljeća osim katolika u granicama župe žive i muslimani, a ukupno ih je prema popisu iz 1910. godine bilo 776. Prema Šematizmu za 1932. godine (podaci se odnose na godinu 1931.) u župi Breške je živjelo 6 798 katolika. Osim katolika, ova područja naseljavaju i muslimani i pravoslavci. Tih godina bilo je 2 457 muslimana i 3 787 pravoslavaca. Kako možemo vidjeti broj stanovništva se iz godine u godinu sve više povećavao.
Krajem XX. stoljeća dolazi do cijepanja župe Breške tako da unutar granica ostaju samo sljedeća naselja: Gornja Obodnica, Breške, Trstje, Tisovac i Dokanj. Nedugo nakon cijepanja župe ovo području zahvaća rat (1992.). Mali se broj katolika iseljava u zemlje Zapadne Europe, većinom u Austiju, Njemačku i Švicarsku, dok se veći intenzitet iseljavanja zamjećuje nakon završetka rata. Val iseljavanja zahvaća posebno mlađe ljude koji kreću u potragu za «boljim životom i sretnijom budućnošću». Prema podacima iz 2001. godine župa Breške imala je 742 katoličke obitelji a broj katolika bio je sljedeći pojedinima naseljima: Breške (G. Breške, Nikolići, Bakaluše) 142 katoličke obitelji s 500 katolika; Dokanj 293 katoličkih obitelji s 836 katolika; Gornja Obodnica 171 katolička obitelji s 488 katolika; Tisovac 70 katoličke obitelji s 125 katolika i Trstje 66 katoličke obitelji s 203 katolika.
Broj katolika u župi od 1855. godine pa do početka trećega milenija kretao se ovako:
Godina popisa Broj katolika
1855. – 2.829
1864. – 2.273
1870. – 2.492
1877. – 2.607
1884. – 2.872
1905. – 3.845
1910. – 4.066
1923. – 4.066?
1931. – 4.506
1937. – 5.473
1959. – 6.798
1973. – 8.744
1991. – 4.980
2001. – 2.152
2009. – 1.650
Tabelarni nam prikaz omogućuje uvid kako se broj vjernika kretao od 1855. do 2009. godine u župi. Broj katolika se posebno povećava početkom XX. stoljeća dok se iznimno smanjuje koncem istoga stoljeća. No, ne smijemo zaboraviti da je teritorij župe Breške koncem stoljeća smanjen jer od njega su osnovane dvije nove župe (Dragunja 1985. i Drijenča 1986.) dok je jedan dio teritorija pripojen župi Šikara koja je osnovana 1986. Osim smanjenja teritorija i vihor rata koji je zahvatio Bosnu i Hercegovinu pa tako i ovo područje doprinio je iseljenju stanovništva iz župe koje se odlučilo potražiti sretniji život izvan granica domovine.
Časne sestre u Breškama
Govoriti o povijesti župe Breške a ne spomenuti rad časnih sestara i njihov dolazak na područje ove župe bilo bi sakaćenje povijesti. Godine 1884. (28. 2.) u Breške dolaze Kćeri Božje ljubavi. Prvotno su se smjestile u jednu siromašnu kolibu koju im je darovao jedan seljak dok sebi ne podignu samostan. Prije dolaska u Breške (1883.) sestre su si kupile 19 jutara zemlje dok im je sama država tada darovala još 30 jutara koje se graničilo sa njihovom kupljenom zemljom. Već 1884. počinju graditi samostan Emaus koji je iste godine bio i posvećen. Dobivši dozlovu za otvaranje škola, u samostanskoj zgradi otvaraju pučku školu u kojoj poučavaju djecu. Prema podacima, djelomično sačuvanim, školu je od 1905.-1945. pohađalo 2 177 učenika. Pod učestalim pritiskom komunističke vlasti nakon Drugog svjetskoga rata Kćeri Božje ljubavi bile su prisiljene 1. ožujka 1950. godine napusti Breške.
Koncem prošloga stoljeća postepeno je stvorena mogućnost za ponovni nesmetani rad sestara. Trenutno je samo jedna sestra, Anita, uključena u pastoral vjernika, posebno s obzirom na crkveno pjevanje i vjeronauk. Ponovni dolazak sestara u župu, iako je samo riječ o povremenom dolasku jer one i dalje borave u svom samostanu u Tuzli, donijelo je nadu za bolja vremena ali isto tako i sjećanje na ona vremena kada su časne sestre boravile u župi.
Prema Šematizmu provincije Bosne Srebrene za 1856. godinu, a prema podacima iz 1855. u župi Breške bilo je 368 katoličkih kuća i 518 bračnih parova. Tih godina župa je uključivala unutar svojih granica sljedeća mjesta: Breške (31 katolička obitelj, 268 katolika); Čanići (19, 179); Dokanj (26, 251); Dragunja-donja (18, 147); Dragunja-gornja (13, 104); Drapnići (14, 87); Drijenča (49, 331); Grabovica (60, 395); Jasjenica (16,155); Lipnica (73, 540); Obodnica (48, 368) i Tuzla-gornja (1, 4).
Prema Imeniku klera i župa za 1910. godinu župi Breške su pripadala sljedeća naselja: Breške (452 katolika i 31 musliman); Čanići (262 katolika); Dokanj (510 katolika), Dragunja donja (319 katolika); Dragunja gornja (195 katolika); Drapnići (160 katolika i 561 musliman); Drijenča (780 katolika i 35 muslimana); Jasjenica (253 katolika); Lipnica (420 katolika i 141 muslimana) i Obodnica (715 katolika i 8 muslimana). Iz ovih podataka razvidno je da već početkom XX. stoljeća osim katolika u granicama župe žive i muslimani, a ukupno ih je prema popisu iz 1910. godine bilo 776. Prema Šematizmu za 1932. godine (podaci se odnose na godinu 1931.) u župi Breške je živjelo 6 798 katolika. Osim katolika, ova područja naseljavaju i muslimani i pravoslavci. Tih godina bilo je 2 457 muslimana i 3 787 pravoslavaca. Kako možemo vidjeti broj stanovništva se iz godine u godinu sve više povećavao.
Krajem XX. stoljeća dolazi do cijepanja župe Breške tako da unutar granica ostaju samo sljedeća naselja: Gornja Obodnica, Breške, Trstje, Tisovac i Dokanj. Nedugo nakon cijepanja župe ovo području zahvaća rat (1992.). Mali se broj katolika iseljava u zemlje Zapadne Europe, većinom u Austiju, Njemačku i Švicarsku, dok se veći intenzitet iseljavanja zamjećuje nakon završetka rata. Val iseljavanja zahvaća posebno mlađe ljude koji kreću u potragu za «boljim životom i sretnijom budućnošću». Prema podacima iz 2001. godine župa Breške imala je 742 katoličke obitelji a broj katolika bio je sljedeći pojedinima naseljima: Breške (G. Breške, Nikolići, Bakaluše) 142 katoličke obitelji s 500 katolika; Dokanj 293 katoličkih obitelji s 836 katolika; Gornja Obodnica 171 katolička obitelji s 488 katolika; Tisovac 70 katoličke obitelji s 125 katolika i Trstje 66 katoličke obitelji s 203 katolika.
Broj katolika u župi od 1855. godine pa do početka trećega milenija kretao se ovako:
Godina popisa Broj katolika
1855. – 2.829
1864. – 2.273
1870. – 2.492
1877. – 2.607
1884. – 2.872
1905. – 3.845
1910. – 4.066
1923. – 4.066?
1931. – 4.506
1937. – 5.473
1959. – 6.798
1973. – 8.744
1991. – 4.980
2001. – 2.152
2009. – 1.650
Tabelarni nam prikaz omogućuje uvid kako se broj vjernika kretao od 1855. do 2009. godine u župi. Broj katolika se posebno povećava početkom XX. stoljeća dok se iznimno smanjuje koncem istoga stoljeća. No, ne smijemo zaboraviti da je teritorij župe Breške koncem stoljeća smanjen jer od njega su osnovane dvije nove župe (Dragunja 1985. i Drijenča 1986.) dok je jedan dio teritorija pripojen župi Šikara koja je osnovana 1986. Osim smanjenja teritorija i vihor rata koji je zahvatio Bosnu i Hercegovinu pa tako i ovo područje doprinio je iseljenju stanovništva iz župe koje se odlučilo potražiti sretniji život izvan granica domovine.
Časne sestre u Breškama
Govoriti o povijesti župe Breške a ne spomenuti rad časnih sestara i njihov dolazak na područje ove župe bilo bi sakaćenje povijesti. Godine 1884. (28. 2.) u Breške dolaze Kćeri Božje ljubavi. Prvotno su se smjestile u jednu siromašnu kolibu koju im je darovao jedan seljak dok sebi ne podignu samostan. Prije dolaska u Breške (1883.) sestre su si kupile 19 jutara zemlje dok im je sama država tada darovala još 30 jutara koje se graničilo sa njihovom kupljenom zemljom. Već 1884. počinju graditi samostan Emaus koji je iste godine bio i posvećen. Dobivši dozlovu za otvaranje škola, u samostanskoj zgradi otvaraju pučku školu u kojoj poučavaju djecu. Prema podacima, djelomično sačuvanim, školu je od 1905.-1945. pohađalo 2 177 učenika. Pod učestalim pritiskom komunističke vlasti nakon Drugog svjetskoga rata Kćeri Božje ljubavi bile su prisiljene 1. ožujka 1950. godine napusti Breške.
Koncem prošloga stoljeća postepeno je stvorena mogućnost za ponovni nesmetani rad sestara. Trenutno je samo jedna sestra, Anita, uključena u pastoral vjernika, posebno s obzirom na crkveno pjevanje i vjeronauk. Ponovni dolazak sestara u župu, iako je samo riječ o povremenom dolasku jer one i dalje borave u svom samostanu u Tuzli, donijelo je nadu za bolja vremena ali isto tako i sjećanje na ona vremena kada su časne sestre boravile u župi.