sys-logo Slika

Povijest samostana i župe

Župa Soli

Područje stare bosanske župe Soli približno je zahvatalo dolinu rijeke Jale i gornji tok Spreče. Točne granice teritorija nisu nam poznate. Prema zapadu ona se mogla protezati do današnjeg mjesta Lukavac, prema sjeveru mogla je dopirati do vrhova Majevice, prema istoku do Kalesije i Osmaka, a prema jugu do Banovića i Đurđevika.
Samo ime župe vezano je za važno privredno bogatstvo ovoga kraja – za nalazišta soli. To se može zaključiti po imenu SALENES, koje je sredinom 10. stoljeća zabilježio Konstantin Porfirogenet.
Soli je još od vremena prvog nama poznatog bosanskog bana Borića, tj. od 1154. godine bila u sastavu bosanske banovine, pa će, unatoč svim problemima, ostati kao trajan posjed bosanske države.
Kao bosanski teritorij, župa se prvi put spominje tek 1225. godine, kada je kralj Andrija II. za kratko vrijeme pravno oduzima od matične zemlje i poklanja katoličkom nadbiskupu Ugrinu. Dakako, samo formalno, jer se ovaj kraj tada nalazi u rukama bosanskog vladara. Soli se ponovno spominje 1244. godine u darovnici kralja Bele IV., po kojoj je bosanskom biskupu Ponsi priznata desetina u Usori, Solima, Donjima Krajima (Alfelde) i drugim župama, kao što običavaju imati ostale crkve u Ugarskoj. Takvo stanje nije se, ipak, moglo održati. Već 1247. godine Ponsa seli u Đakovo, a time praktički napušta Bosnu. Soli se nalaze izvan dohvata biskupske desetine. Pokorivši za kraće vrijeme Bosnu i Hum, 1254. godine kralj Bela IV. dijeli zemlju na tri banovine: jedna od njih bit će Soli.
U bližoj okolici Tuzle postoji nekoliko ruševina starih gradova (utvrda), kao što su Srebrenik u srednjem toku rječice Tinje, grad i naselje u predjelu Đurđevika, zatim utvrda u predjelu Živinica, Gradovrh iznad Solina i Gradac na južnoj strani planine Ozren.
Kada su Turci osvojili ove krajeve, naziv mjesta dali su prema turskoj riječi tuzlaizir, što znači sol.

Dubrovačka kolonija u župi Soli

U doba vladavine Kulina bana, 1189. godine, župi Soli političkom je podjelom nanesen težak udarac. Bosna je morala žrtvovati vlastitu proizvodnju soli višim političkim interesima, a to se teško odrazilo na prilike u župi. Dubrovnik je imao monopol na proizvodnju soli pa su se ondašnji žitelji župe Soli tim poslom bavili ilegalno. Dubrovčani su često dolazili u ovaj kraj prodavati raznu robu, a istodobno bi provjeravali pridržavaju li se lokalni stanovnici zabrane.
U doba kad je Dubrovnik u župi Soli imao monopol na proizvodnju soli, u ovom kraju nastala je tzv. «Pikolo kolonija», Dubrovačka kolonija.
Dubrovačke karavane su u ovaj kraj donosile raznu robu, prodavale je, a zatim su išle na sjever, u unutrašnjost Panonije, dok su neke išle u Podrinje i dalje. Karavane koje su polazile iz župe Soli najčešće su nosile sol koju su prodavale u udaljenim župama.
Pretpostavlja se da su Dubrovčani proizvodili sol u svojoj koloniji i njome trgovali u udaljenim krajevima.
Prema mišljenju nekih Tuzlaka koji su proučavali prošlost ovog kraja, Dubrovačka kolonija nalazila se na padinama Ilinčice niže staroga katoličkog groblja, koje i danas postoji u Par Selu. Njihovo mišljenje da to groblje potječe iz vremena «Pikolo kolonije» nije bez osnova, jer se smatra da je to groblje najstarije u tuzlanskoj župi.
Dolazak franjevaca na područje Soli

Teško je točno odrediti kada su se franjevci nastanili u Solima. Najvjerojatnije su tamo podigli samostan krajem 14. ili u prvoj polovini 15. st. Godine 1447. spominje se samostan sv. Marije u Gornjim Solima (Gornjoj Tuzli). Franjevački povijesničar L. Waddinga za godinu 1506. navodi samostan u Gornjoj i Donjoj Tuzli, a 1514. godine spominje gornjotuzlanski samostan. Iz pisma Mustafe Jurišević-bega datiranog između 13. i 22. lipnja 1515. saznajemo da je u to vrijeme u samostanu Gornja Tuzla bilo 10 laika. Crkva u Donjoj Tuzli spominje se u turskim dokumentima 1533., a 1548. godine spominje se i samostan s crkvom posvećen sv. Petru.
O mjestu na kojem se nalazila crkva (samostan) govori nam sumarni tefter Zvorničkog sandžaka od 1553. godine. Prema tome izvoru saznajemo da su se crkve nalazile u selu Dvorištu i u Donjoj Tuzli u središtu varoši. Kako je Dvorište kasnije postalo mahala kasabe, znači da se crkva nalazila u neposrednoj blizini varošice (južno od današnjeg središta grada).
U prvim desetljećima 16. st. bosanski franjevci izloženi su teškim progonima. Tako je 1538. razoren samostan u Zvorniku, a crkva pretvorena u džamiju. Franjevci su napustili Zvornik, ponijeli sa sobom čudotvornu Gospinu sliku i nastanili se u Gornjoj Tuzli. Godine 1541. zvornički franjevci s gornjotuzlanskim franjevcima morali su napustiti taj samostan te su se nastanili na Gradovrhu. Samostan Gradovrh podigla je bogata plemićka obitelj Maglašević (ta se obitelj spominje pod više prezimena: Sić, Soić, Pavičević, Pavešević). Samostan na Gradovrhu, u blizini Tuzle, neko se vrijeme nazivao gornjotuzlanskim. Približno u to vrijeme franjevci samostana sv. Petra u Donjoj Tuzli morali su se preseliti iz središta na rubni dio grada.
U gradovrškom samostanu umro je 1623. god. fra Petar Zlojutrić-Soljanin, misionar u Bugarskoj i biskup u Sofiji, na svom povratku iz Rima u Bugarsku.
Godine 1688., u jeku Bečkog rata, franjevci su prisilno napustili Gradovrh i preselili se u Bač, a njihov se novi samostan sve do 1705. godine nazivao gradovrškim. Oni su iz Gradovrha ponijeli čudotvornu Gospinu sliku, naslikanu 1685. godine, koja je sačuvana do danas, a s franjevcima je iselilo oko 3000 katolika.
Franjevci samostana Donja Tuzla bili su izloženi progonima i u drugoj polovini 16. stoljeća. Tako su godine 1570. morali pobjeći u samostan sv. Ilije u Modriči, ali su se ubrzo vratili. Godine 1580. samostan je izgorio, ali je potom obnovljen. U prvoj polovini 17. st. franjevci su opsluživali tri župe: Tuzlu, Gračanicu i Pojalje.
U vrijeme Bečkog rata (1683-99) franjevci su sve više izloženi nasilju i pljačkama. Iz tog su razloga i oni, poput gradovrških, bili prisiljeni napustiti svoj samostan 1690. god., te su s velikim brojem katolika preselili u oslobođene hrvatske krajeve preko Save.
Franjevci su u Tuzli ubrzo, kupivši komad zemljišta s kućom, iznova započeli s pastoralnim radom među preostalim katolicima. Tuzla je tako početkom 18. st. bila jedina župa u cijeloj sjeveroistočnoj Bosni. Samostan, međutim, nije obnovljen.
Tijekom 18. stoljeća povećavao se broj katolika u tuzlanskoj župi pa je 1743. godine u župi bilo 1292 katolika, a 1768. godine 2305.
U Tuzli 1762. godine postoje župna kuća i drvena kapelica. Iz sigurnosnih razloga župnik boravi i po okolnim mjestima, tako da je 1776. njegovo sjedište u Lipnici, a 1840. godine u Husinu. Konačno, 1852. godine sjedište župe premješteno je u Tuzlu.
Godine 1869. župnik fra Augustin Slišković isposlovao je od Hakib-paše dopuštenje za gradnju crkve od čvrstoga materijala (kamena, cigle) pa je tijekom 1871. i 1872. godine podignuta crkva u Trnovcu (dio Tuzle), budući da se nije moglo dobiti zemljište gdje je bio samostan.
Nakon dva desetljeća crkva je postala ruševna zbog potonuća tla pa je 1893. godine podignuta nova crkva u neogotičkom stilu blizu negdašnjeg samostana. Cijena izgradnje crkve iznosila je 18 300 forinti. Zgrada samostana izgrađena je 1899. godine. Komunističke su vlasti poslije Drugoga svjetskog rata oduzele dio samostanskih prostorija i tako je ostalo sve do preseljenja u novi samostan 1986. godine, kada je stara zgrada prestala biti vlasništvo franjevaca.
U Tuzli su od 1896. godine pa do dolaska komunista na vlast 1945. godine djelovali Hrvatsko pjevačko društvo Majevica (utemeljeno 1896. godine), Hrvatski sokol (1905.), Hrvatska narodna zajednica (1907.), Organizacija radnika Hrvata (1907.), Hrvatski dom s čitaonicom (1913.), Hrvatski nogometni klub Zrinjski (1913.) i Društvo Hrvatska žena (početak 20. st.).
Od utemeljenja u Donjoj Tuzli 1906. do komunističke zabrane rada 1949. godine u Tuzli je djelovala podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Djelovanje Napretkove podružnice u Tuzli obnovljeno je 1991. godine. Podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak djelovala je i na području Kreke od 1921. do zabrane rada 1949. godine.
Zbog prekomjernog crpljenja soli, tlo se u pojedinim dijelovima Tuzle počelo slijegati. To je uzrokovalo urušavanje mnogih zidova, među kojima i župne crkve. Iz tih je razloga 1983. godine započela gradnja nove crkve. Zajedno s crkvom izgrađen je i samostan (1984-1986.), koji s njom čini jedinstven arhitektonski kompleks. Zaštitnik samostana i župe jest sv. Petar i Pavao, apostoli.
Župom upravljaju franjevci provincije Bosne Srebrene, a župi sv. Petra i Pavla u Tuzli pripadaju sljedeća naselja: Tuzla, Bukinje (filijalna Crkva), Divkovići, Donja i Gornja Grabovica (filijalna crkva), Kolovrat, Kosci (filijalna Crkva), Križani (filijalna crkva) Orašje, Simin-Han, Slavinovići, Solina (filijalna Crkva), Svojtina, Šićki Brod, Tetima (filijalna crkva).

Župna crkva

God. 1762. u Tuzli nalazimo župnu kuću i drvenu kapelicu. Župnik je ipak iz razloga sigurnosti stanovao po kućama u okolnim selima. God. 1776. nalazimo sjedište župnika u Lipnici, a 1840. u Husinu. Konačno je 1852. god. sjedište župe preneseno u Tuzlu. Kroz sve to vrijeme u Tuzli nema crkve. Bogoslužje se obavljalo u maloj kapelici, odnosno na otvorenom prostoru.
God. 1871-72. podignuta je crkva u Trnovcu (dio Tuzle), budući da se nije moglo dobiti zemljište, gdje je nekoć bio samostan. Nacrt za crkvu izradio je graditelj Antun Linardović iz Tuzle.
Nakon dva desetljeća crkva je postala ruševnom, a i nije više mogla udovoljavati naraslim potrebama. God. 1893-94. podignuta je nova pored ruševina negdašnjeg samostana. Projekt za crkvu u neogotičkom slogu izradio je Josip Vancaš. Crkva je bila ukrašena s nekoliko kipova i slika, rađenih u tradiciji umjetničkog obrta. Iz tirolskih radionica potječu kipovi: Marija s Kristom (bojeno drvo, 1854. god.) i Sv. Juraj (radionica F. Stuflessera). Između 1928. i 1933. nabavljeno je nekoliko kipova od drveta: Srce Isusovo, Sv. Josip, Sv. Anto, Gospa, Sv. Ivan apostol i Sv. Mihovil. God. 1930. crkvu je iznutra oslikao slikar J. Pellarini (534 četvorna metra zidnih slika).
Prethodna zgrada samostana izgrađena je god. 1899. Nakon zadnjega rata državne su vlasti oduzele dio samostanskih prostorija i tako je ostalo sve do preseljenja franjevaca u novi samostan 1986. god., kada je stara zgrada prestala biti franjevačko vlasništvo. Zbog bogate povijesne tradicije tuzlanski su franjevci inicirali oživljavanje negdašnjeg samostana. To je i učinjeno 1964. god., tako da je Tuzla ponovno postala jedno od samostanskih središta bosanskih franjevaca.
Tuzlanski samostan posjeduje više od dvadesetak umjetničkih djela, pretežito iz novijeg vremena. Ima ih i starijih - iz 17. i 18. stoljeća: Madona sa Sv. Benediktom i Sv. Agnezom, talijanskog podrijetla, te Uznesenje Marijino od nepoznatog majstora. Od djela suvremene umjetnosti posebno mjesto ima slika Ive Dulčića Posljednja večera (ulje na platnu), koja je jedno od zadnjih ostvarenja velikoga slikara. Od drugih umjetnika zastupljeni su Z. Grgić, S. Šohaj, N. Pivac, Đ. Seder, Lj. Lah i dr.
Tuzla je poznata po rudnicima soli, po čemu je grad i dobio ime. Zbog prekomjernog crpljenja soli, tlo se u pojedinim dijelovima grada počelo slijegati. To je uzrokovalo urušavanje mnogih zgrada, među kojima i župne crkve. Prva sanacija izvršena je 1964. god. Pokazalo se da je to samo privremeno rješenje. Zbog daljnjeg tonjenja tla, crkva se, jedno desetljeće kasnije, počela ponovno urušavati. Bilo je očigledno da se ne može spasiti i da će se morati graditi nova.
Nakon višegodišnjeg odugovlačenja općinskih vlasti da izdaju dopuštenje, god. 1983. započela je izgradnja nove crkve. Prva služba Božja održana je u njoj na Božić 1985. god. Zajedno s crkvom izgrađen je i novi samostan (1984-86), koji s njom čini jedan arhitektonski kompleks. Projekt za crkvu i samostan izradio je arhitekt Zlatko Ugljen. Obje zgrade predstavljaju jedno moderno i lijepo zdanje. Crkva ima tri zvona nabavljena 1927. god.
Orgulje od 17 registara izgradio je graditelj Jenko 1961. god.
Unutrašnje uređenje crkve započinje 1989. god. kada je slikar Ivan Lacković-Croata izradio postaje križnog puta koje su postavljene i blagoslovljene početkom korizme 1990.
Veliku oltarnu sliku izradio je 1990. godine Vasilije Jordan. Slika, veličine 420x310 cm, posvećena je Sv. Petru i Pavlu apostolima, zaštitnicima župe.
Krajem prošloga stoljeća crkva je oplemenjena sa novim umjetničkim slikama koje je Samostanu poklonio vlč. Mijo Bosankić, svećenik rodom iz ovih krajeva. Riječ je o postajama križnoga puta, djela 14 različih vrsnih akademskih slikara i kipara.
Godine 2009., kako se slavila 800 obljetinaca postojanja Franjevačkoga reda u svijetu, urađen je ispred crkve križ (odljev u bronci) akademskoga kipara Ilije Skočibušića.
Godine 1987. mnogopoštovani otac provincijal fra Luka Markešić je Crkvu blagoslovio dok je 28. lipnja 2008. godine crkvu posvetio Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić.
Osim župne crkve na području župe nalazi se i sedam fililajnih crkava: Solina, Kosci, Tetima, Križani, Grabovica i Bukinje. Filijalne crkve izgrađene su u Križanima 1971. (zvonik dograđen 1990), te u Tetimi i Donjoj Grabovici 1988-90. god. Za crkvu u Tetimi slikar Slavko Babić iz Tuzle izradio je postaje križnoga puta, te slike Sv. Ante i Majke Božje. U župi se nalazi još i 4 kapelica (Orašje, Svojtina, Gornja Grabovica, Veresika).
0 0
© 2017 fst.ba. Napravljeno sa mojWeb 2.7.2 | LEFTOR