U životu se često kao ljudi žalimo na križeve koje svakodnevno nosimo. Voljeli bismo ih ostaviti negdje sa strane i biti sretni. Ali ne vidimo da je upravo u križu sreća. U toj nama mučnoj svakodnevnici na koju se žalimo. Rekao nam je da uzmemo svoj križ i krenemo za njim. Ne samo u ovoj korizmi, ni u korizmi općenito, već svaki dan. Ipak, na jedan od tih svakodnevnih dana, nekako se posebno odvažimo uzeti ga i nositi. Za tuzlanske framaše godinama taj dan je križni put tuzlanskog samostanskog područja, koji se već trinaest godina uoči Pete korizmene nedjelje održava u Drijenči. Kao i dosadašnjih godina kada su vremenske prilike dopuštale, framaši su se, zajedno s duhovnim asistentom fra Božidarom Štrkaljem i đakonom fra Franjom Barabanom, pješice iz Tuzle zaputili do odredišta. „Put je bio zahtjevan, posebno za nas, koji smo uglavnom u studentskim obvezama i nismo baš u formi. Nije bilo lako prijeći oko 25 kilometara od Tuzle do Drijenče, ali je uz framaško društvo i pjesmu veoma brzo prošlo.Osim toga, vjerno su nas pratili neki psi, koji su s nama bili i u Drijenči. To me podsjetilo kako je i sveti Franjo sva stvorenja nazivao braćom i sestrama te da i mi framaši nosimo plamenčić njegove ljubavi.“ – kazala je naša dugogodišnja framašica Gabrijela Tunjić. Mnogim framašima ovo je bilo prvo hodočašće u Drijenču, ali kako nam framašica Gabriela Tomić svjedoči sigurno ne i posljednje: „Bilo je hladno i mračno u početku. Ipak smo jako rano ustali. Ne znam bih li izdržala bez drugih framaša. Nekako smo bili podrška jedni drugima na tom putu. Kasnije sam u jednom trenutku promatrala prirodu oko sebe i bila zahvalna Bogu na svemu što je stvorio. Tada sam osjetila duboki, unutarnji mir kojega u svakonevnici nisam imala mnogo. Ovo hodočašće mi je bilo želja i zahvala, ali i ostaje želja za ponovnim slijedeće godine.“ Framaši su uistinu bili podrška jedni drugima, jer su zajednički nosili svoje križeve, ali i križ kojim se prisjećamo Isusove muke. Osim toga, svatko od njih je na tom putu mogao osobno promisliti o svom križu kojega predaje samo Njemu. Takvo svjedočanstvo govori nam naša Josipa Marijanović, koja je usto upoznavala krajeve grada u kojemu živi tek dvije godine: „ Dok smo hodali, naravno da smo se smijali i zezali jedni druge. Uvijek nas krasi naša prijateljska, framaška opuštenost. Ali bilo je trenutaka kada je svatko od nas razmatrao svoj kršćanski život. Ipak, posebno iskustvo je nositi križ i iako je naš mnogo lakši od Isusovog, nije bio baš lagan. Ali mi smo ga nosili zajednički, podijelivši teret križa.“ Tuzlanski framaši su se ovu subotu u potpunosti prepustili Njegovu putu, jer nisu znali koliko ih brda čeka do Drijenče. Ali, kako su rekli, nije im ni bilo važno kad su imali jedni druge, u kojima su gledali Krista. I iako im je u početku bilo mračno i hladno, dospjeli su do svjetla, topline i ljubavi. Upravo takav je put na koji nas Krist iznova poziva, brdovit, ne baš mnogo poznat, ali put ljubavi i bratstva. Framaši su ustali, uzeli svoj križ i pošli za njim, a vi?

Matea Tunjić, Frama Tuzla