Čovječe, koji si otvorio vijest zanimajući se za tuzlansku framu. Ili te možda iznenadio naslov da je u Tuzli bio pravi franjevački vikend. Možda si i tek tako otvorio vijest. Da vidiš koji poznati lik sa slike. Ili ti je drago što se franjevačka obitelj proširila za nekoliko članova franjvačkog svjetovnog reda. Ma nije ni važno zbog čega si tu, čitaš i želim ti ispričati radosnu priču o ljubavi. Znam da ti se čini kao još jedna u nizu, ali razmisli, ako te već stalno okružuje, zašto se o njoj toliko priča. Ma priznaj, na kraju dana, kad umoran legneš u krevet sanjaš o nekom obliku ljubavi kojemu u sebi težiš, duboko ispod svega. Sigurno si se nekada preplašio nečega. Možda čak i ljubavi. I možda ti nije pomogla ni činjenica da u Bibliji 365 puta piše “ne boj se”. U suštini, preplašio si se da ćeš biti povrijeđen. Toga se, manje ili više, svatko plaši. I to je normalno. Čovjek si, kao što kažu, grešan si. Past ćeš, pogriješit ćeš, povrijedit ćeš i biti povrijeđen. Čovjek si, dalje govore, slab si, ne možeš uvijek sam nositi teški životni križ. Ali, čovjek si, stvoren na sliku Božju. I trebaš Mu dopustiti da te voli.
Čovječe, pričam ti o ljudima koji su se posljednjih dana svog života itekako plašili. Možda čak i mjesecima, godinama. Pa ljudi su, padali su, griješili, ali ustajali i ustrajali u ljubavi. Nemoj misliti da nisu dugo razmišljali trebaju li napraviti korak u svom životu i ovaj vikend stati, potpuno otvoren ljubavi, pred oltar. Ta možda nisu bili ni sigurni jesu li spremni, niti dopuštaju li ljubavi ući u njihov život. Plašili su se, jer ne znaju što im se sprema. I vjeruj mi, pitali su se zašto baš oni, od svih ljudi ovoga svijeta. A onda je došao taj radostan franjevački vikend u kojemu su ovi ljudi čitali jedni drugima natpis s majice, smješten na srcu: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” I shvatili su da su jedno, oni i Bog uz njih. I čvrsto su zagrlili ljubav, o kojoj već dugo podsvjesno sanjaju navečer kad legnu u krevet, zahvaljujući Mu na darovanom danu. Tako zagrljeni u subotu navečer stali su pred Gospodina i spremno, glasno kazali “Evo me!” A duboko u sebi, bili su zahvalni za šesnaest članova mlade franjevačke obitelji u koju pola od njih tek ulazi, a pola obećava da će joj se predati još jednu godinu, nasljedovajući Krista i poput uzora, svetoga Franje, odazvati se na svaki poziv dobra.
No, ova obitelj pozorno je slušala savjete područnog i nacionalnog duhovnog asistenta fra Domagoja Šimića. Zajedno su razmatrali o susretima svetoga Franje sa sultanom, papom, gubavcem. Pitali su se, kako se oni po uzoru na svetog Franju danas susreću međusobno i s ljudima koji su u potrebi, onima s kojima se iz nekih razloga ne druže. I naposlijetku, kakav je njihov susret s Bogom? I sami su se tih dana pitali kako danas slijediti svetoga Franju i kako bi se on snašao da je rođen devedesetih u Tuzli. Ta ramišljanja pretvorili su u skeč pod nazivom “Sveti Franjo i sveci Granda” te svojim prijateljima iz Tuzle, ali i framašima iz frame Novi Šeher te frame Tvrđa pokazali kako se Krist u franjevačkom duhu može danas slijediti u Tuzli.
Razmatranje o susretima nastavili su u praksi, družeći se u nedjelju s framašima iz frame Tvrđa kojima su otvorili vrata prijateljstva i svojih domova. Nedjelja je uvijek posebna, ali ovaj vikend, za tuzlansku franjevačku obitelj bila je još posebnija. Uz šesnaest mladih članova, postala je bogatija za dvanaest članova franjevačkog svjetovnog reda koji je ponovno počeo djelovati u siječnju ove godine. Framaši su pjesmom radosno za svoju braću i sestre, animirali svetu misu koju je predvodio fra Domagoj Šimić. Brat Marijan Begić, primio je osam članova u bratstvo. Dok su uz njih tri člana dali privremene zavjete, jedan je doživotno odlučio biti dio ove divne obitelji. Naposlijetku, pričam ti o čovjeku koji se duhovno brine za ovu obitelj. O malom franjevcu, uvijek nasmijanom i ispunjenom iskrenom franjevačkom radošću. I vjerojatno zato što je nizak, fra Božidar Štrkalj nekako stane i ,svojom osobnošću, zakrpi svaku rupu na zidu zajedničke franjevačke kuće.
Stoga čovječe, ne plaši se toga što jesi, nego hodaj kroz život uzdignute glave, znajući da negdje tvoj brat ili sestra u srcu svaki dan iznova govore citat s majice. I ti si dio njihove obitelji. I Bog je uz tebe. Što će ti bolji razlog za sreću ovaj vikend. Kad vidiš kako tvoja obitelj u ljubavi raste. Kad saznaš koliko ona svim svojim članovima neiscrpno daje. I kad se pomisliš da ti je predala i posljednji atom snage, posljednju mrvicu ljubavi, ona te iznenadi nekim novim darom. Tuzlanskoj franjevačkoj obitelji, protekli vikend bio je najljepši dar pred kraj liturgijske godine. A ti čovječe, ako ništa, barem nastavi svaku večer, kad umoran legneš u krevet, ispod svih svojih slojeva, sanjati o ljubavi. I vjeruj. Ako već nije, pronaći će način kako doći do tebe.

Matea Tunjić