Vjerniku često biva postavljeno pitanje „Vjeruješ li?“ I on na njega vrlo često odgovara s „Da, vjerujem.“ Ali, misli li uistinu tako ili je to govori iz navike? Ipak, postavi mu li se pitanje živi li svoju vjeru, tad će se već vjerojatno zapitati koliko je uistinu prakticira. Možda će razmišljati o tome koliko puta tjedno, mjesečno ili čak godišnje ide na misu, ispovjeda se ili odvaja li vrijeme za molitvu. Naravno, sve to je potrebno za njegov duhovni život. Iz svega toga crpi snagu za svakodnevne probleme s kojima se susreće. No, što čini u svom životu? Odnosno, koliko nastoji pokazati svoju vjeru djelima?
Često će čovjek odvajati društveni i duhovni život. Dok je na misi vjerovat će, kad vani sretne stariju osobu u potrebi proći će pored nje. I to je svakodnevnica. Jer, danas je često zatrpan hrpom osobnih problema da bi se osvrnuo na nekog, reći ćemo, običnog prolaznika. Ali, što je s onim iz Matejeva evanđelja „što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Razmišljajući o Božjoj riječi i nastojeći činiti dobro, znači živjeti vjeru. Ipak, normalno je biti zatrpan hrpom osobnih problema koje treba riješiti, ali oni čovjeka ne trebaju spriječiti da čini dobro. Jer, nitko od čovjeka ne traži da čini čuda, nego da život gradi na potrebnim sitnicama, dajući barem malo za opće dobro.
Od 27. do 30. rujna 950 mladih u Bosni i Hercegovini odlučilo je živjeti vjeru. Počeli su, iako uz molitve mnogih, djelovati. U svojim mjestima. Gradovima. Obiteljima. Među tim mladima djelovalo je i 67 volontera iz Tuzle koji su ujedinili Katolički školski centar „Sveti Franjo“, Behram begovu medresu i Framu Tuzla. Bilo im je potrebno samo 72 sata za napraviti pozitivnu zbrku u njihovom gradu. No, nisu to bila tek obična 72 sata. Nego ona beskompromisna u kojima mladi ne znaju kakav ih zadatak čeka. Hoće li volontirati u staračkom ili dječijem domu, trgovini ili će možda nekoj baki farbati ogradu saznali su tek na početku svoje volonterske akcije. No, ni ta neizvjesnost kome će pružiti ljubav nije spriječila velik broj mladih iz Tuzle da, prijavljujući se, daju dio sebe za svoje društvo.
Bila su to 72 sata prepuna novih volonterskih iskustava. Sklopljena su brojna nova prijateljstva. U pamćenju su ostale brojne anegdote. Da, ovo su bila baš ona 72 sata koja mijenjaju čovjeka. Ona, u kojima čovjek shvati što ga može ispuniti i na koji način. Ona, u kojima pronađe nesebičnu ljubav na neočekivanim mjestima i u ljudima, običnim prolaznicima kojima inače ne bi posvetio pozornost. U Tuzli, ona su voditeljicama framašicama i volonterima bila veliki izazov. Jer, nisu to ni samo obična volonterska 72 sata. Mladi su u Tuzli spajali različitosti. Rušili predrasude. Slušali su, uz čajanku u staračkom domu, mnoga životna iskustva. Bili su nada u dječijem domu za djecu bez roditeljskog staranja. Skupljali su, pakirali i dijelili namirnice obiteljima u potrebi. Bojali su ovaj svijet šarenim bojama punih radosnih nijansi. Osjetili su onu najjaču ljubav koju čovjek pruža dajući mali dio sebe. Jer naposlijetku, ona je sve što mu ostaje.
Učili su jedni od drugih. I jedni s drugima. Različitosti. Sličnosti. I bili su željni znanja o drugome i drugačijemu. Stoga su posljednje volonterske sate proveli u obilasku župne i samostanske crkve svetih Petra i Pavla gdje su framaši ukratko predstavili djelovanje franjevaca te džamije pri Behram begovoj medresi u kojoj su mladi imali priliku naučiti o islamu. Osim sati koje su proveli volontirajući zajedno za bližnje, volontirali su i jedni za druge, poučavajući o religijama s kojima se u svojim svakodnevnicama susreću. Mislili su na mlade koji su mogli pružiti ovom gradu mnogo da im život nije stao u centru Tuzle davne 1995. te su postavili cvijeće na Kapiju u znak sjećanja na 71 prerano oduzet život.
Ne, nisu to bila tek obična 72 volonterska sata. Nisu ni mogla biti pored mladih ljudi koji su njima živjeli svoju vjeru. Njima nije bilo važno tko vjeruje i kako. Ono za čim su težili bila je međusobna ljubav prema bližnjemu. Bilo da je riječ o osobi u potrebi ili volonteru koji pohađa drugu školu ili samo dolazi na Framu. Iako se od njih ne traži da čine čuda, niti su oni kao pojedinci činili velike stvari, nesvjesno su, zajedno, bili čudo. I danas su. Jer, svatko od njih i svaka osoba kojoj su, ako ništa drugo barem uputili osmijeh, u sebi nosi malu iskricu ljubavi i neobičnog iskustva koju nose samo ova 72 sata. Čudo, jer su barem na nekoliko sati djelima vratili vjeru u dobro.

Matea Tunjić, Frama Tuzla