Blagdan Rođenja Gospodnjega, Božić, u našem se kalendaru poklapa dijelom i s krajem građanske godine, kada se „svode računi“ u gospodarstvu, politici i drugim javnim i privatnim poslovima. Uz pregledanje uspjeha i neuspjeha prethodne godine, kršćanima se u svijest vraća i onaj povijesni podatak da oni svoje vrijeme i svoj kalendar, zajedno sa cijelim zapadnim svijetom, broje od događaja rođenja Isusa iz Nazareta. Božić je, recimo to metaforično, početak kršćanskoga vremena, početak novoga doba ili nove ere, vremena u kojemu i mi danas živimo.

A naše vrijeme i naš prostor u kojemu ovih dana obilježavamo i slavimo rođenje Isusovo prepuno je zaista lažnih „svođenja računa“, lažnih nacionalnih proroka presvučenih u dobroćudne mešetare ljudskim sudbinama, umišljenih političkih gospodara naroda i pojedinaca, neuvjerljivih religijskih vođa koji i temeljnu vjerničku istinu Božje ljubavi i naklonosti prema čovjeku pretvaraju nažalost u puki politički, nacionalni ili ekonomski interes. Proživljavamo – i to se nažalost i u ovome svečanom vremenu mora kazati – eroziju povjerenja čovjeka u čovjeka na prvom mjestu, a zahvaljujući nakaradno ustrojenom državnom političkom i društvenom sustavu i krivo formiranim politikama i eroziju povjerenja naroda, kultura i religija međusobno.

U svom tome razlomljenom i nesređenom okviru naših života, ideja, ideologija i ozbiljnih humanih stranputica, kojega nazivamo državom, društvom, entitetom ili gradom, kršćanin i svaki čovjek dobre volje može, ako hoće, u sadržaju i poruci božićnoga događanja pronaći stazu koja sigurno vodi ka izlazu. Potrebno je samo Božić „prevesti“ u jezik današnjega čovjeka i današnje kulture. To bi bio zadatak kršćana ili onih koji sebe tako zovu, jer oni nose odgovornost da „Božje uplitanje u ljudsko“, Božji dolazak čovjeku u Isusu iz Nazareta, a to je zapravo Božić, jasno i dosljedno komuniciraju suvremenom rastorjenom pojedincu i da mu ukažu da je „biti čovjek“ samo po sebi božanska stvar.

Franjevačko iskustvo vjere i života, „franjevačka teologija Božića“ možda stoji na tome tragu kad govori i propovijeda o kršćanstvu kao „religiji utjelovljenja“. Utjelovljenja ili učovječenja Boga u dramu smrtnoga bića, u dramu ljudske povijesti, u dramu dijalektike mržnje i voljenja, u dramu oporosti i ljepote ove naše zemlje, u kojoj se „gram radosti“ skupo plaća. Tako „preveden“ Božić u našu ljudsku i bh zbilju ne može, doduše, izliječiti potpuno ono što smo mi ljudi uspjeli „uprljati“ u povijesti naših nametnutih mržnja, nepovjerenja, isključivanja i nerazumijevanja. Ali može – i tu se krije ona mala nada Božjega pohođenja čovjeka i svijeta – u svijest i srce čovjeka, a onda i u kulturu koju on gradi, posaditi nadu da on nije izgubljen, da nije do kraja izložen kontinuiranim silama negativnih ideja, ideologija, nacionalizama, politika i svega onoga što naše ljudsko zajedništvo ponekad i prividno čini nemogućim.

Ovo franjevačko „prevođenje“ Božića, koji je danas postao „svetkovina potrošačke kulture bez Boga“, za naš grad u kojemu živimo, za zemlju koju zajednički baštinimo, za vrijednosti oko kojih se okupljamo znači više od folklora okićena bora, mnoštva kineskih šarenih led-lampica ili zajedničkoga pjevanja božićnih pjesama. Ono znači „prevođenje“ u stvarnost činjenice da Bog uistinu hoće prebivati u čovjeku, u njegovu krhkom tijelu, u njegovim slabostima, nadama, životnim projektima i planovima, u ljepoti povjerenja, u ljubavi jednih prema drugima, u uvažavanju svih naših različitosti: vjerničkih, nacionalnih, kulturalnih i običajnih.

Ova franjevačka i biblijska „širina“ božićnoga događaja hoće istaknuti sljedeće: da kršćani nisu vlasnici ni Boga ni Božića, nego da su svjesni Božje neizmjerne slobode da progovori i priđe svakomu. Svakomu muškarcu i ženi, djetetu i odraslomu, vjerniku ili nevjerniku, bogatomu i siromašnomu, etički (ne)odgovornomu političaru i prosjaku na ulici, burzovnome mešetaru i radnici u Bingu.

Stoga, i sam potaknut čudom Božjega pohođenja čovjeka i svijeta u Božiću i vjeran načinu i modelu otvorenoga govora o Bogu i svijetu svoje „bosansko-franjevačke škole mišljenja i djelovanja“ želim svakome čovjeku našega grada, naše zemlje i cijeloga svijeta „prevesti“ Božić i božićno događanje jednom rečenicom: Bog se ovih dana želi ugnijezditi u svačije srce, u svaku obitelj, u svaku samoću, u svaku prolivenu suzu, u svaku radost i uspjeh, u sav svijet. Na nama je hoćemo li biti otvoreni za tu veličanstvenu ponudu, koja je u stanju izliječiti svu onu eroziju povjerenja i međusobnoga nerazumijevanja, koja opterećuje naše ljudsko zajedništvo.

Svim kršćanima grada Tuzle i Bosne i Hercegovine želim sretne božićne blagdane, a svim ljudima dobre volje i otvorena srca blagoslov, mir i dobro u nastupajućoj 2018. godini.

O Božiću, 2017.

Fra Mario Divković, gvardijan