Postoje vremena u liturgijskoj godini koja imaju poseban status. Četrdesetdnevna priprava za svetkovinu Uskrsa, korizma, jedno je od takvih vremena u kojem vjernici, skupljeni u zajednicu, intenzivnije promišljaju svoj život, svoj položaj u svijetu i svoj odnos s onom zbiljom i osobom čiji put slijede, odnos s Isusom Kristom. Korizma je određeni put, vrijeme kada vjernici ulaze dublje u razmatranje Isusova puta koji svoj vrhunac doživljava u događajima muke, smrti i uskrsnuća, u događaju Uskrsa.

Središnja riječ korizme jest obraćenje. Obraćenje je u Bibliji jedna od onih najvažnijih riječi kojom se opisuje povratak čovjeka samome sebi, povratak Bogu koji je izvor i našega života i našega djelovanja. Tu stvarnost obraćenja trebali bismo proživljavati na dvije razine: na osobnoj, vlastitoj te na društvenoj, zajedničkoj razini.

Na osobnoj razini svatko od nas ima iskustvo skretanja s puta. Svatko od nas opravdano ima životne ciljeve, snove i planove, koje ostvaruje s manjim ili većim uspjehom. Na tom putu često ne obraćamo dovoljno pozornosti na načine kako svoje ciljeve ostvarujemo. Skloni smo, tražeći svoje mjesto pod suncem, pogaziti drugoga čovjeka u njegovu traženju i njegovim nastojanjima, njegovim snovima i njegovim planovima. U ovome korizmenom vremenu bilo bi dobro potruditi se ne skrenuti nasilno s vlastita puta na put drugoga čovjeka. To znači, dopustiti njemu da samostalno i slobodno gradi svoj život. Ali to ne znači biti bez solidarnosti, bez želje da mu se pomogne. Potrebno ga je ostaviti na njegovu putu, ali s njime hoditi, rame uz rame, sa željom da i on ostvari ono što želi.

Suvremena je kultura sklona nametati gotove obrasce, recepte djelovanja. Kršćanski, Isusov put, jest put bez obrazaca, put slobode i osobne odgovornosti. Na osobnoj razni obraćenja važno je uvidjeti da gradimo sebe kao slobodne i odgovorne osobe.

Na društvenoj, zajedničkoj razini obraćenja svatko bi trebao obratiti pozornost da se politički i društveni put, koji je i u našoj zemlji skrenuo u stranputicu, vrati u prostor koji može osigurati pravedni društveni i politički položaj svakoga pojedinca i svake organizirane ljudske zajednice: vjerske, političke, nacionalne ili ekonomske.

Kršćanska vjera, koja nije samo osobna kategorija nego podrazumijeva i pokristovljenje društvenoga konteksta u kojem živimo, zahtijeva od odgovornoga vjernika ne samo pasivnu meditaciju, molitvu, razmatranje ili humanitarnu zauzetost nego i aktivno zauzimanje za promjenu nepravednih struktura i obika uređenja ljudskih zajednica.

Isusova poruka, njegovo svjesno stajanje na strani ugroženih, slabih, potlačenih, bolesnih i isključenih obvezuje svakoga od nas na aktivno promicanje promjene u vlastitim životnim situacijama, ali i u konkretnom društvenom životu, koji danas ne određuju niti pravdeni zakoni ni neki drugi obrasci osim onih koje određuje međunarodna politika i puka materijalna korist.

U kršćanskome putu obraćenja, korizmi, koji svoj cilj nema u patnji, odricanju, smrti, stradanju i križu, nego u poruci oslobođenja na uskrsno jutro, stoje zahtjevi da ih svatko od nas, onoliko koliko može, i izvrši. U protivnome, bit ćemo poput onih učenika na putu u Emaus (Lk 24,13-32) koji nisu prepoznali Isusa, iako je zajedno s njima hodao.

Zato korizmu možemo nazvati putem u središte kršćanstva. U ono središte koje ćemo proslaviti na uskrsno jutro, kada, nakon nastojanja za promjenom sebe i za promjenom svijeta, mognemo radosni, poput žena iz Evanđelja, iskusiti blagost, radost i milost praznoga groba, iskusiti i proslaviti radost Uskrsa.