Pred važne događaje za koje se naveliko spremamo, kao što je primjerice naša priprava za proslavu Božića, vremena kao da je sve manje. Riječ je zapravo o dosta poslova koje bismo htjeli obaviti prije blagdana. Organiziraju se i predbožićne priredbe i koncerti koje bismo rado posjetili. Ide se u kupovanje, nabavku hrane. Predstoji i čišćenje kuća i stanova. Te vanjske poslove prate pohodi na zornice, pristupanje sakramentu pomirenja, sabranija molitva kao i razni običaji. Vjernička priprema za svetkovinu Božića uključuje i drukčije međusobno susretanje i druženje. Blagdanski su dani, dani zajedništva. Jutros smo čitali odlomak iz Lukina evanđelja o jednom iznimnom susretu, o Marijinom pohodu Elizabeti. Luka piše kako Marija hita u Gorje svojoj rođakinji. Marija žuri da što prije vidi svoju rodicu. U vremenu Došašća i Božića posjećujemo jedni druge, posebno one koje nismo dugo vidjeli i one koje rijetko tko posjećuje. Marijin put i način hoda potiče nas da i mi pohitamo u susret drugima. Jer blagdanski dani se ne slave bez drugih. Blagdani su vremena blagoslovljenoga susretanja, više su od materijalnih priprema i vanjskih ukrašavanja naših kuća i crkava. Susret Marije i Elizabete je susret silne radosti. Marijina žurba u Gorje svojoj rođakinji svjedoči da Marija svoju radost što će roditi dijete želi podijeliti s dragom osobom. Vjernički svetkovati znači dijeliti radost života i radost postojanja drugoga. Nažalost, mi smo ljudi prečesto zaokupljeni brigama i poslovima, usredotočeni smo na sebe ili na poslove tako da drugima posvećujemo malo pažnje, mimoilazimo ih pa čak i zaboravljamo. Tragično je čak što mnogi od nas, za razliku od Marije, ne umijemo ili nećemo podijeliti svoju radost s drugima. Radost nije potpuna ako se zadržava u sebi, ako je namještena, hinjena ili polovična. Poznata je izreka: Potpuna radost je podijeljena radost! Za razliku od Marije, mnogi se ljudi ustežu širiti radost. Oni je čuvaju za sebe, jer misle da će sami osiromašiti ako je podijele s drugima ili će druge učiniti zavidnima ili će druge njome opteretiti. Kako god je tragično ne podijeliti radost s bližnjim, ništa manje tragično jest i ne znati ili ne moći se radovati s drugim zbog njegove sreće. Ako ne možemo prihvatiti radost drugoga, nećemo moći ni uživjeti se u njegove dileme i potrebe, nećemo moći pomoći mu nositi njegove patnje i muke što je bit humanosti i vjere. Susret Marije i Elizabete pokazuje kako Marijino dijeljenje radosti tako i Elizabetino radovanje s Marijom. Radovanje Elizabete, trudne žene, ide sve do mjere da joj dijete zaigra u utrobi. Elizabeta, zahvaćena radošću Marijina pohoda, biva nadahnuta Božjim duhom. Ona pozdravlja Mariju riječima koje odslikavaju radost susreta u vjeri. Elizabeta Mariju naziva blagoslovljenom među ženama, jer je dijete koje će roditi blagoslovljeno od Boga. Ona se smatra nedostojnom pohoda majke njezina Gospodina. Iznad svega Elizabeta zaključuje svoj govor Mariji uzvišenim priznanjem punine sreće: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! Elizabetine riječi u ovom susretu uzor su i nama za naše susrete. Radost susreta s drugim otvara nas za sam pohod Božjega duha. Štoviše, svaki čovjek poslije Isusova rođenje, poslije Božjega utjelovljenja označava da drugi čovjek nosi Boga. U čovjeku, pogotovo u čovjeku ljubavi i radosti, pohađa nas sam utjelovljeni Bog, Isus Krist. Utjelovljenje se produžava, događa se u svakom susretu poštivanja i nježnosti, brige i voljenja. Boga nas pohađa u radosnom susretu s drugim, u našoj potvrdi ljubavi što drugi postoji.