Nalazimo se na kraju treće nedjelje došašća i pred nama i dalje stoji poziv: da pripravimo put Gospodinu, poput Ivana, ali i da se obratimo, da poslušamo Božju riječ, da uvažimo glas iz pustinje, i da tako pripremimo put Gospodinu koji hoće doći u naš život, našu obitelj, u našu okolinu i naš svijet. Došašće odzvanja radosnim pozivima da je Bog tako blizu čovjeku da bi čovjek trebao biti budan da ga slučajno ne bi prečuo. Došašće jest radosno vrijeme iščekivanja ali i vrijeme ozbiljnoga poziva, pomalo slična onom korizmenom. Božji poziv redovito nije bučan ni nametljiv. Redovito je pretih da bismo ga čuli, da bismo bili sigurni. Uvijek, i to je spasonosno za vjeru, postoji zdrava sumnja da slučajno nismo slabo ili krivo čuli. I redovito Božji poziv stiže preko ljudskih riječi u Sv. pismu, koje smo toliko puta čuli do navike, i preko ljudi, naših bližnjih, u zajednici i življenju s njima, a koji su nam postali poznati, dosadni, ali nerijetko ih razumijevamo i kao protivnike i “neprijatelje” da bismo uopće mogli čuti što nam to i najiskrenije poručuju. Onako kako je Mesija stigao u Palestinu, preko starozavjetnih proroka, preko silnog jordanskoga proroka Ivana, tako i nama danas stiže preko svih njih. Zove nas i preko nekog suvremenog glasa koji viče u našoj pustinji da i mi Mesiji pripravimo put. Svi se pozivi od Boga, kao i Ivanov, svode na jedno, ali na ogromno jedno – na obraćenje. Baš ogromno jedno, jer sve je drugo lagano izvesti osim obraćenja sebe sama. Nema ničega tako teškoga, a nema ničega tako radosnijeg i potpunijega na ovoj zemlji od vlastite promjene na bolje. Nema, međutim, ništa čovjeku tako prirodnijega i normalnijega nego da se ne mijenja. Ako se ne mijenja onda se kvari, jer i kada tobože stoji na istom, u ljudskosti i vjeri je to nazadovanje. Obraćenje počinje prihvaćanjem sebe, ljubavlju prema sebi ali tako da nismo zadovoljni s time koliko smo ljudi, ponajprije koliko smo ljudi pred Bogom i za bližnje, odnosno za sve ljude. Čovjek se mora voljeti da bi se mogao promijeniti, da bi mogao krenuti na put obraćenja. Jer tako, uostalom, Bog čini prema čovjeku. Bog ljubi čovjeka da bi se čovjek promijenio, a ne da bi čovjek ostao na istoj razini, da bi se dakle unazađivao. Došašće je vrijeme poziva na obraćenje, na pripravu Božjega dolaska, na ostvarenje Božjega kraljevstva među ljudima. Nije to tek poziv na privatno ili neko posebno druženje s Bogom, nego poziv na daleko šire zauzimanje za nove odnose među ljudima. Valja izgraditi Božju cestu u ljudskim krajolicima brda i neravnina. Valja se odvojiti od starih uporišta, od straha za gubitak oslonca, od materijalnih i drugih sigurnosti; valja promijeniti mišljenje i srce, pogled i sluh, riječi i djela.