U čitanjima za Došašće tri se osobe posebno spominju: prorok Izaija, Marija i Ivan Krstitelj. Te su osobe tijesno vezane za Isusa iz Nazareta. One naviještaju i pripravljaju Mesijin, Kristov dolazak. Luka nas u svom evanđelju izvještava o točnom vremenu kada nastupa Ivan Krstitelj, o mjestu gdje to čini te o sadržaju njegova djelovanja. Vrijeme Ivanova javnoga nastupa isto je ono u kojem nastupa i djeluje Isus. Poznata imena kao što su rimski car Tiberije, kralj Herod, upravitelj Judeje Poncije Pilat, veliki svećenici Ana i Kajfa, pokazuju da se Božja objava događa u posve konkretnoj povijesti, ne negdje u nebeskim, nedostižnim prostranstvima niti u skrovitosti čovjekove nutrine. Objava a onda i kršćanstvo su javni događaji, povijesno-zemljopisne zbilje. Isusov preteča Ivan živio je pokornički u pustinji, pješačio je i propovijedao ljudima. Krštavao je na rijeci Jordanu. Njegovo krštenje zahtijevalo je obraćenje, obraćenje koje podrazumijeva priznanje grijeha, pokajanje i posve novi životni put. Zato Luka Ivana veže uz Izaijine riječi. Ivan je glas u pustinji koji viče da se pripravi put za dolazak Gospodinu. U slikama kako radnici i danas pripravljaju ceste i putove, i Izaija govori o nužnosti ispunjavanja dolina, poravnavanja brda, ispravljanja krivudavih cesta i izravnavanja hrapavosti i neravnina, da put bude što prikladniji za dolazak Najuzvišenijega. Ako bismo na jednu riječ pokušali svesti ono što to u konačnici od ljudi i vjernika traži Ivan, a i Isus, za Božji dolazak među ljude, za pronalaženje smisla života, onda je to obraćenje – obraćenje Bogu. Ako bismo i mi danas, svaki čovjek na zemlji, iskreno sebe promotrili, ne izgleda li da bismo došli do istoga zaključka: trebam se obratiti. Isusov dolazak, kako ovaj za Božić tako i svakodnevni dolazak u naše živote, obilježen je zahtjevom za obraćenjem. Kršćanstvo je u bitnom promjena od prirodnoga ponašanja. I tu smo na najtežem zadatku. Da se bude i čovjek i vjernik, se treba nešto bitno promijeniti u mome životu. I ta promjena nije tek izvanjska, nego korjenita promjena mišljenja, riječi i postupaka. Obraćenje ne polazi izvana nego iznutra – iz zadnjega i najskrovitijega uporišta našega bića. Ne govori se prvotno o promjeni vanjske molitve niti izvanjskoga ponašanja, nego čovjekovih unutarnjih misli. Promijeniti mišljenje, obratiti um, znači promijeniti logiku i kriterije po kojima mislimo. Prorok Ivan iz evanđelja i nas poziva na obraćenje. Naše umorno kršćanstvo neće se obnoviti bez istinskoga obraćenja. Vrijeme je da se nešto bitno promijeni. Možda upravo ondje gdje mislimo da smo najbolji, da o tome najbolje mislimo, da smo za to našli najprikladnije riječi i da to ispravno radimo. Zar možda nije vrijeme da se ostavimo svojih starih sigurnosti i da se upustimo u novi rizik s Bogom i ljudima. I ondje i onda gdje mislimo da ga nema, i ondje odakle smo ga potisnuli, baš u onim odnosima u kojima mislimo da smo sve završili i da se nema što ni bolje ni lošije dogoditi. Doista je vrijeme da se misli na Boga, da se s Bogom započne drukčije.