U vremenu došašća jedan od bitnih uvjeta za našu pripravu za Božić, odnosno jedan od bitnih uvjeta našega obraćenja jest duhovno djelo milosrđa koje glasi: uvredu oprostiti. Gledano našim ljudskim očima, našom logikom i razmišljanjem, može se postaviti pitanje zar ovo djelo milosrđa ne bi trebalo drugačije izreći: ako smo pravi vjernici i pravi kršćani zar uvrede ne bi trebalo izbjegavat; zašto uopće uvrede činiti? Umjesto uvredu oprostiti, zar ovo djelo milosrđa ne bi trebalo glasiti uvrijede ne činiti. No kako u svemu, tako i u vezi opraštanja, Isus preokreće naš ljudski način gledanja i stavlja naglasak ne na one koji čine uvrede, nego na one koji podnose uvrede. Isus očito od svojih učenika traži novi način odnosa prema ljudima, a ti odnosi trebali bi se temeljiti na bezgraničnoj spremnosti na opraštanje. On nipošto ne govori o uzvraćanju zla zlim, niti pak o matematičkoj pravednosti, nego ističe obvezu stalne pripravnosti na opraštanje svima bez iznimke. Isus ističe da među ljudima mora postojati uvijek volja za davanjem nove prilike onome čovjeku koji pogriješi i koji to zatraži. Kad postoji povreda i kad postoji njeno priznanje i iskrena želja za poboljšanjem, treba čovjeku dati priliku da se potrudi. Upravo tako postupa Bog sa svakim od nas. Pred Bogom smo svi njemu dužnici. Štoviše, naš dug prema Bogu je neizmjerno veći nego što će čovjek čovjeku ikad moći biti dužan. Sve što imamo i jesmo i što možemo postati, sve to Bogu dugujemo. Isus nas poziva da nam naše različitosti, slabosti i nedostaci zbog kojih često povrjeđujemo jedni druge ne budu prepreka na putu spasenja. Jer i sami smo potrebni oproštenja, i Božjega i ljudskoga. Ako mi je netko težak svojim riječima, tko zna kolikim osobama i moje riječi mogu ići na živce? Ako me je netko uvrijedio nesmotrenim postupkom, tko zna koliko sam puta i ja tako učinio nekom drugom? Stoga, kad postoji iskrena želja za poboljšanjem odnosa, treba joj oproštenjem dati priliku da se i ostvari. Tek iskrenim pokajanjem i opraštanjem od srca čovjek postaje spreman za puninu čovještva i ljubavi. Koliko god je teško oprostiti, također je teško tražiti oproštenje. Traženje oproštenja zahtijeva silnu nutarnju snagu. Na takav korak nismo spremni ukoliko se prije nismo obratili, spoznali krivnju, dorasli do spremnosti preuzimanja odgovornosti i dozreli do potrebe traženja oprosta. Za traženje oproštenja treba puno duhovne snage i duhovnog rasta. Stoga nam treba biti jasno: što čovjek više raste u duhovnosti to se više osjeća odgovornim za zla oko sebe. S rastom odgovornosti raste sućut prema ljudima kojima smo nanijeli zlo. S rastom sućuti raste potreba za zauzimanjem i otkupljenjem. S potrebom otkupljenja raste povjerenje da je ono moguće samo uz Božju zauzetost. S povjerenjem u Boga raste ljubav prema svemu što postoji. S rastom ljubavi raste povjerenje u konačnu preobrazbu smrti u život.