U trećoj smo nedjelji Došašća – vremenu očekivanja i pripreme za svetkovinu Božića. Na treću nedjelju Došašća pred nas izbija lik Ivana Krstitelja: pustinjaka i proroka, pokornika i preteče Mesije. Jučer smo u evanđelju slušali zgodu o Ivanu Krstitelju, koji, premda u zatvoru, ne očajava nego i dalje naviješta dolazak Spasitelja. I danas u evanđelju, u raspravi s glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, Isus spominje Ivana Krstitelja. On nas prati u Došašću, u pripremi za Božji dolazak. I s pravom se u crkvama propovijeda kako trebamo poput Ivana biti preteče Gospodinu. Ali kako da se mi današnji ljudi pojavimo pred pustinjakom Ivanom? Što bi nam rekao, što bi od nas tražio? Evanđelje piše da Ivan ništa ne organizira. On propovijeda pokorničko krštenje za oproštenje grijeha. Sav se pretvorio u pustinjski glas koji zove na obraćenje – na pripravu puta Mesiji koji dolazi. I nama treba obraćenje za oproštenje grijeha, i osobno i zajednički, i obiteljski i crkveno, i narodno i društveno. Ivan zahtijeva pokajanje. O osobnoj grešnosti i grijehu naših zajednica izbjegavamo govoriti. Eventualno govor o pokajanju rezerviramo na koju minutu pojedinačne ispovijedi. A i to onako naviknuto i površno. Očito je da ne možemo imitirati Ivana Krstitelja. To se i ne traži od nas. Ivan je krajnje asketski čovjek, odjeven za samoću u pustinji, male hrane i gotovo bez potreba. No, svatko od nas može preispitati svoje odijevanje, hranu, svoje potrebe – da nisu možda postale nezajažljive, opsesivni teret i nama i našim bližnjima. Možda smo svojim nikada zadovoljenim potrebama bližnje oko sebe učinili svojim robovima, ako su nam bližnji jedino za to da ispunjenju naše želje. Ili smo možda svojim nezdravim ambicijama i neprihvaćanjem svojih granica oduzeli mjesto drugima, te izopačili ili upropastili povjerenu stvar i službu. Došašće je vrijeme prisabiranja, sastajanja sa sobom pred Božjim licem, vrijeme kajanja, obraćenja, poravnanja životnih neravnina da Isus stigne u naš život i život naših bližnji. Preteča Ivan nas poziva da poput njega sva svoja djela usmjeravamo na Isusa Krista a ne da zauzimamo Isusovo i Božje mjesto. Ivan nas poziva da u svojim razgovorima, poslovima i pomaganjima ukazujemo da ima neizmjerno veći od nas, da preko nas i poslije nas u život naših bližnjih i suvremenika treba doći “jači” od nas. Nismo mi mesije. Naše je da upućujemo i omogućujemo taj najvažniji susret i onda kada drugima pružamo ruku, kada im darujemo adventsku pomoć, kada spremamo svoje kuće za Božić. Nismo mi spasitelji, mi samo pripremamo put, ravnamo staze nekome daleko većem od nas. Nama je potrebno da nas netko spasi. U vremenu Došašća nužno je dakle okrenuti se bitnom., valja obrnuti perspektivu, obratiti se s uhodanih staza grešnosti i u skrušenosti pripremiti Isusov dolazak sebi i bližnjima.