Sveti Nikola je jedan od najomiljenijih, ali ujedno i jedan od najnepoznatijih. svetaca u katoličkoj i pravoslavnoj Crkvi. Rođen je u gradu Patari (današnja južna Turska) u drugoj polovici 3. st. od bogatih kršćanskih roditelja. Nažalost, roditelji mu brzo umiru i brigu o njemu preuzima stric, biskup Mire. Nikola postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire i stric. Očekivalo se da će ga Nikola naslijediti u biskupskoj službi, ali on u strahu od te časti bježi u Palestinu. Vraća se za nekoliko godina, upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj put nije mogao pobjeći novoj službi, te vrlo mlad postaje biskup Mire. Od tada dane provodi pomažući siromašnima bolesnima i svima koji pate. Iscrpljen dugim pokorničkim životom, umire sredinom 4. st. u Miri, gdje je i pokopan. Zbog čestih ratova i turskih osvajanja, tijelo mu je 1087. preneseno u talijanski grad Bari. Tu se i danas nalaze njegove relikvije. Sveti Nikola slavi se 6. prosinca, a noć uoči djeca čiste čizmice, stavljaju ih na prozore i s nestrpljenjem očekuju jutro da vide što su dobila, poklon ili šibu (ako su bila neposlušna). Osim djece, Sveti je Nikola zaštitnik i siročadi, siromaha, radnika, mornara, putnika, trgovaca, bankara, sudaca, nevino osuđenih, pa čak i lopova. Malo je onih koji znaju da se sveti Nikola na svom dugom putu od gotovo 15 stoljeća pretvorio u Santa Clausa (Djeda Mraza). Tijekom ovih stoljeća nastale su brojne priče i legende o njegovu životu, o tome kako je poklanjao nesebičnu ljubav drugima i s tom ljubavi činio čuda (na koncu je zbog nje i proglašen svetim). Jedna od tih legendi, koja potječe iz Rusije, govori kako su iz raja poslani sveti Nikola i sveti Kasijan da posjete zemlju. Dok su tako obilazili, naiđu na nekog seljaka čija su kola puna sijena zapala u blato, a on se sam mučio da ih izvuče, ali bez uspjeha. - Idemo pomoči ovom dobrom čovjeku – reče sveti Nikola. - Ja moram dobro paziti na sebe da ne bih isprljao svoju rajsku odjeću – uzvrati Kasijan. - Onda, ili me pričekaj ili idi bez mene –reče Nikola. I bez ikakva straha uskoči u blato te pomogne seljaku vratiti kola na cestu. Kad je završio, sustigao je svoga kolegu te nastavio put u prljavoj i rastrganoj odjeći, kao neki prosjak. Na vratima Raja sveti se Petar iznenadio videći ga takvog. - E! Tko te tako unakazio? – upita. Sveti mu Nikola ispriča što se zbilo. - A ti? – upita svetog Kasijana – zar i ti nisi bio s njime zajedno? - Da, ali ja nemam običaja miješati se u ono što se ne tiče mene. A na prvom mjestu čuvao sam se da ne bih isprljao neokaljanu bjelinu svoje rajske odjeće. - E, dobro – reče sveti Petar. Ti, sveti Nikola, jer se nisi bojao isprljati i pomoći svome bližnjemu, od sada i naprijed bit ćeš slavljen dva puta godišnje i bit ćeš proglašen najvećim svecem, poslije mene, kod svih ruskih seljaka. A ti! Ti se sveti Kasijane, zadovolji da je tvoja rajska bjelina neokaljana : ti ćeš imati svoju svetkovinu svake prijestupne godine, svake četvrte godine. Sveti Nikola je isprljao svoje rajske haljine i u Tuzli, kada je poslije večernje mise u našem samostanu posjetio djevojčice i dječake iz naše župe. Svetog Nikolu su najprije pozdravili naši ovogodišnji prvopričesnici prigodnim recitacijama. Zatim su framaši izveli kratki igrokaz i pozvali svetog Nikolu da uruči paketiće svima koji su proteklih godinu dana bili dobri.