Iskustvo zahvalnosti ili nezahvalnosti pomaže nam razumjeti današnju evanđeosku poruku. Kada jedni drugima nešto darujemo ili u nečemu pomognemo ili pokažemo neki znak pažnje, ražalosti nas ako izostane riječ ‘hvala’ i ako drugi taj naš dar, pomoć ili pažnju uzmu zdravo za gotovo. I ne radi se pritom da našu brižnost unaprijed uvjetujemo iskazanom zahvalnošću, nego jednostavno želimo osjetiti da su drugi prepoznali našu brigu, da vide kako nam je stalo do njih. Zahvalnost je znak da drugi prepoznaje i prihvaća našu naklonost i dobročinstvo. S pravom možemo reći da ne postoji zdrav i normalan odnos među ljudima, prijateljima, roditeljima i djecom, u braku ako ne postoji međusobna zahvalnost. I najčešće zaboli upravo nezahvalnost najbližih. Zbog nedostatka zahvalnosti mnogi odnosi dospiju u krizu, te ljudi površno zaključe i kažu nama već poznatu izjavu kako se ne isplati činiti dobro. Današnje evanđelje opisuje što se dogodilo s jednim od deset gubavaca koji je ozdravio. On je u daru ozdravljenja prepoznao znak: netko je vidio njegovu bijedu, imao sućuti prema njemu. Čovjek je u svom ozdravljenju prepoznao Božju ljubav na djelu. Nije samo njegova koža očišćena od gube, već je i njegovo srce ispunjeno. I zato osjeća potrebu da se vrati, zahvali, slavi Boga. U svom je ozdravljenju susreo Boga. Upravo je to nedostajalo onoj ostaloj devetorici. I oni su očistili svoju kožu od gube, ali u njihovom srcu ozdravljenje nije imalo odjeka. Oni su se vratili kući a da nisu susreli Boga. Zahvalnost je plod prave vjere. Možemo živjeti, uvjereni da je sve što imamo nešto po sebi razumljivo - primjerice naš život, zdravlje, jelo i piće, ukućani i prijatelji, naše sposobnosti i nadarenosti - ili iz duboke vjere koja na svemu zahvaljuje Bogu i ljudima. Zahvalnost je pokazatelj naše vjere. Ljudi koji su razvili naviku zahvaljivanja i kojima je zahvalnost način razmišljanja, osjećanja, stil života, svaki dan otkrivaju da imaju na čemu biti zahvalni Bogu i ljudima. Katkada se vjernici pitaju što imaju od toga ako nedjeljom dolaze na svetu misu. Svake nedjelje okupljamo se na euharistijsko slavlje kako bismo slavili i zahvaljivali Bogu, učili se zahvalnosti. Razvijajući naviku zahvaljivanja oslobađamo se slijepe samorazumljivosti i postajemo zahvalne osobe. Samo vjera koja budi osjećaj zahvalnosti, prepoznaje uvijek nove dolaske Božje ljubavi u naš život.