U vremenu došašća jedna od važnijih priprema koju obavljamo pred Božić jest sakrament ispovijedi u kojem propitujemo sebe i svoju savjest. Kod mnogih katolika postoji jedno krivo i duboko uvjerenje o čistoj i nečistoj savjesti. Mnogi naime smatraju da je čista savjest ures dobrog vjernika i da je ponekad dovoljno reći Moja je savjest čista i da ta rečenica vrijedi kao potvrda vlastite bezgrešnosti. No, treba imati u vidu da je čista savjest najčešće uspavana savjest. U tom slučaju trebamo znati prema kome i prema čemu mjerimo čistoću ili nečistoću svoje savjesti. Ukoliko je mjerimo prema drugima ili prema nekim svojim kriterijima, možda je onda i možemo smatrati čistom, ali ako je stavimo u odnos prema Bogu stvari se uvelike mijenjanju, jer pred Bogom naša je savjest uvijek nečista. Ljudska je savjest najosjetljiviji organ duha. Kao i sve što je osjetljivo, tako je i savjest vrlo krhka. Lomljiva je toliko da ju je lako ušutkati i učiniti nijemom. Mi u svom prosječnom kršćanstvu olako povjerujemo da je savjest glas koji nam ne da mira i da nas naša savjest progoni nakon počinjenog zla. U stvarnosti, savjest nas progoni samo ako je mi ne prisilimo na šutnju. A sva je nesreća u tome što mi svoju savjest možemo ušutkati. Ona može zanijemiti, prestati govoriti, povući se pred našim opravdanjima i izgovorima. Kad je jednom ušutkamo, ona se poslije teško javlja i mi onda nijemu savjest zamijenimo mirnom. Stoga se zavaravamo i mislimo da nam je savjest čista. Znamo da nije lako pogledati u lice svojim pogreškama, svom zlu i svojim grijesima. No, kršćanstvo u svom srcu čuva pravilo odnosa prema Bogu koje je sadržano u Prvoj poslanici svetog Ivana apostola. U njemu stoji Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Pogledamo li malo oko sebe primijetit ćemo što su ljudi bolji to su svjesniji svojih grijeha. Vrijedi i obratno: što su gori savjest im je mirnija. To znači da s porastom naše zloće raste i nijemost savjesti, a s porastom dobrote raste njezina osjetljivost. Stoga je razumljivo kako to da najveći zločinci neprestano ponavljaju da se ne osjećaju krivim, da im je savjest mirna, a da sveci, s druge strane, neprestano vide svoju grešnost. Naravno, sve ovisi u kojem i čijem svjetlu promatramo svoj život. Promatramo li se u svjetlu Boga, vidjet ćemo nepremostivo razliku njegove svetosti i svoje grešnosti. Promatrati sebe pred Bogom znači ispitivati svoju savjest. Također treba imati u vidu da Bog nije sudac, nego Otac, da ne optužuje nego opravdava, da ne osuđuje, nego ljubi. Bogu nije stalo do naših grijeha. Njemu je stalo do nas i do istine, do toga da mi sebe vidimo u istini. Istinski odnos s Bogom počinje u trenutku spoznaje sebe pred Bogom, u trenutku u kojemu uviđajući svoj grijeh, da je Božja ljubav veća od našeg srca. Stoga nečista savjest nije znak udaljenosti od Boga, nego znak da smo obasjani njegovim svjetlom.