Današnji kratki ulomak iz Matejeva evanđelja odiše posebnim Isusovim blagim pozivom svim izmorenim i opterećenim ljudima da uzmu Isusov jaram i breme i da se u životu ponašaju poput Isusa. U širem kontekstu današnjeg evanđelja Isus se najprije jednim molitvenim tonom zahvale obraća Bogu Ocu. Zahvaljuje Ocu blagoslivljajući ga što je poslanje koje on ostvaruje sakrio od mudrih i umnih a objavljuje malenima. Nakon propale misije u nekim galilejskim gradovima i središtima, nakon nemogućnosti da pozove na obraćenje uznosite duhovne i druge poglavare ovih gradova, Isus sabire svoje iskustvo i hvali Boga zbog otvorenosti malenih za njegovu poruku. Isusa slijede maleni. Štoviše, Isus hvali Oca što je zatvorio i prikratio mudre i umne da ne žele shvatiti njegovu poruku, da je ignoriraju, a veliča Boga što su maleni otvoreni i što u djelo provode njegove riječi. Mudri i umni nisu učeni i školovani, nego oni koji poput farizeja i narodnih starješina, svećenika i pismoznanaca, poput onodobne židovske inteligencije, duhovnika i moćnika preziru Isusa kao drvodjeljina sina a njegovu poruku ismijavaju kao zanovijetanje i zanemarivanje židovske predaje. Pohvalom malenih Isus ne zagovara nikakvu kulturnu zaostalost ili nepismenost; nije protiv školovanja i učenja. Isusovi maleni nisu ni ljudi maleni rastom ni neuki, nego svi oni koji se poput djece i siromašnih izručuju Bogu; koji nisu vjernički oholi, nego su duhovno otvoreni, koji ne uživaju u svojoj samodostatnosti i neupitnosti, koji ne smatraju da su jedini našli put Bogu, nego u skromnosti slijede Isusovo evanđelje. Završetak ovoga Isusova govora čini poziv svim izmorenima i opterećenima, svima koji su umorni od napora i traženja, da dođu k Isusu i Isus će ih odmoriti. Raznovrsne su ljudske izmorenosti i opterećenosti. Izmoreni su i opterećeni nebrojeni ljudi od svoje ili tuđe grešnosti, od patnje, od nerazumijevanja, od prevara, od unutarnjih povreda i gorčina, od neskladnih odnosa, od straha, fizičkih i duhovnih tortura, od onog gotovo kroničnog nezadovoljstva sa sobom, s drugima, sa životom uopće. Isus sve zove u svoj blizinu. Valja se ohrabriti i konačno poći za njim. U ovom vremenu došašća evanđelje nas poziva da se odmaramo uz Isusa Krista. Da zastanemo tu pokraj njega. Taj odmor nije neobvezatno i neodgovorno opuštanje od svake moralnosti. Naprotiv, Isus – piše dalje Matej Evanđelist – nastavlja govorom kako i njegov put i odmor podrazumijevaju jaram i breme. Biti s Isusom je zahtjevno, jest “teret”. No, on nije ni u blizu tako težak i gorak kao što su jarmovi i bremena koje sebi sami ili koje nam drugi ljudi i institucije tovare na leđa. Tko nosi Isusov jaram slobode i povjerenja, on poput Isusa postaje krotak, bez nasilja i silovitosti na svome putu, ali je postojan i snažan. On ni u vjeri ni u molitvi ne pravi paniku, on se ne uzrujava i ne gubi glavu ni u vremenima kriza. Njegovo je srce smireno, ponizno, u njegovom srcu ne postoji nemir htijenja i ambicija, nego tiha zahvala Bogu za Isusa koji nas odmara u našim nesnalaženjima i traženjima i vodi nas moćno dobrim putem k Ocu.