Prispodoba iz današnjeg evanđelja, ukratko prispodoba o izgubljenosti, svjedoči nam iskustvo Božjeg milosrđa koje se očitovalo u Isusu Kristu. Upravo je Božje milosrđe kontekst u kojem nastaje ova Isusova prispodoba. Naime, Isus je farizejima i pismoznancima bio kamen spoticanja jer se družio s carinicima i grešnicima, te je prispodoba nastala kao odgovor na njihovo mrmljanje. Mnogi su se okupljali oko Isusa i mnogi su ga slušali i promatrali što radi, ali nisu svi imali iste namjere. Carinici i grešnici okupljali su se da ga slušaju, a farizeji i pismoznanci da ga uhvate u nekom raskoraku u ponašanju, prijestupu ili krivoj izjavi. Carinici i grešnici izgrađivali su se njegovom riječju i postupcima, a farizeji i pismoznanci su mrmljali protiv njega i kritizirali ga. Carinicima i grešnicima bio je Učitelj koji ih vraća na put života, a farizejima i pismoznancima bio je kamen spoticanja, jer su njegov ponašanje smatrali neprimjerenim i neusklađenim sa Zakonom. Vidjevši nemilosrđe farizeja i pismoznanaca, Isus je bio potaknut objaviti proglas Božjega milosrđa. To što se zbivalo tada u trokutu odnosa između Isusa, grešnika i farizeja nije ništa neobično. I danas iščitavamo oko sebe sličnu situaciju. Naime, u crkvi postoje i oni kojima ne treba obraćenje, koji izgrađuju sami sebe prema vlastitom nahođenju. Dok, slušajući Božju riječ priznajemo vlastitu nesavršenost i zazivamo Isusa da nas vodi kroz naš život, dotle ima onih koji tu istu riječ slušaju s prijezirom samo zato što ne žele priznati svoju nesavršenost i grešnost, koji ljudsku istinu stavljaju iznad božanske, jer ih ta istina ne potiče i ne tjera da stanu pred lice Božje, da se preispitaju i da naprave korjenit zaokret u životu. No mi kršćani trebamo shvatiti da nismo tek obični grešnici koji bi se dali zbuniti stavovima suvremenih farizeja i pismoznanaca. Mi smo grešnici koji smo iskusili Božje milosrđe i primili dar novoga života. Točnije, dar Božjega života. U sebi nosimo Isusovu snagu i razmišljamo njegovim duhom i umom. Ne mogu nas zbuniti nikakvi farizeji i pismoznanci koji nemaju trunke iskustva Božje dobrote i ljubavi. Ne mogu i ne smiju spriječiti našu vjerničku aktivnost oni kojima nije cilj pomoći čovjeku koji je u potrebi. Takvi pismoznanci i farizeji prepoznaju se po tome što im nije za cilj jasno sagledati stanje konkretnog čovjeka, niti su kadri uputiti konstruktivnu kritiku, već unose nemir, razdor i svađu. Nasuprot tome, milosrđe koje Isus traži vrhunac je ljubavi prema drugome, oslobođeno svakog licemjernog sažaljenja i oholog prezira. Pravo milosrđe ne niječe istinu, ne niječe ni grijeh ni krivnju, nikoga ne lišava odgovornosti. Pravo milosrđe čini sve da čovjeku povrati dostojanstvo, da ga osovi na novu slobodu, da mu otvori novu i bolju budućnost.