Evanđelje koje smo upravo čuli opisuje jedan vrlo zanimljiv događaj koji se zbio u Kafarnaumu gdje je Isus poučavao zainteresirano mnoštvo. Marko nas izvještava kako su se bili skupili mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. A kad četvorica dolaze noseći uzetoga, upravo ga zbog mase nisu uspjeli unijeti k Isusu. Tako se događa vrlo proturječna situacija: ljudi, to jest mnoštvo postaje zapreka kako bi se došlo do Isusa. Primjenjujući ovo na suvremene životne okolnosti, valja reći kako nas od Isusa ne udaljavaju samo nevjernici, nego naprotiv, mogu nas udaljiti i vjernici, odnosno masa koja se gura oko Isusa. Nažalost nije rijetkost da je danas vjera postala stvar mase, premda masa ne vjeruje. Ovo nam je jasan pokazatelj kako ne trebamo živjeti svoju vjeru kao masa obojena vlastitim interesom do mjere da ne primijetimo potrebe onih koji žive pored nas, nego da, ukorijenjeni u Gospodinu, dademo maha ljubavi prema bližnjemu. Naša vjera mora biti zrela osobna vjera, a ne vjera skupine ili čopora. Ako istinski vjerujemo, nebitno je koliko nas ima u brojkama i postotcima, u kolikoj se masi krećemo. Puno je važnije biti dobro organizirana zajednica, poput one četvorice iz Evanđelja, sposobna druge privoditi Gospodinu. Stoga bi bilo potrebno da Crkva našega vremena pokaže kao gorljiva izvršiteljica Božje volje i ljubavi koja oslobađa čovjeka svih spona. Kamo sreće kad bismo se mogli hvaliti brojem obraćenih i onima koji su doživjeli Isusovo oproštenje, umjesto što se hvalimo brojem paraliziranih vjernika koji nepomično stoje u našim župnim zajednicama, pa čak i drugima priječe pristup Bogu. Potrebno je iskrena srca pristupiti Isusu, da nas oslobodi od duhovne paralize, od koje je najprije oslobodio uzetoga opraštajući mu grijehe, kako bismo potom bili odvažni svjedoci vjere i nositelji ljubavi. Ne možemo i ne smijemo bez odvažnih vjernika i predstojnika svojih zajednica. Ne možemo i ne smijemo bez nositelja duhovnog života koji su spremni izložiti se, podmetnuti svoja leđa i pokrenuti nepokretnu masu prema Kristu. Molimo Gospodina da nam podari takvih odvažnih svjedoka, da nam se župne zajednice ne pretvore u bezličnu masu, nepokretnu na Isusov poziv, a crkve u prostore u kojima se ne može susresti živoga Boga. Pronađimo u sebi onu duhovno snagu koja i nas i druge nosi Gospodinu, kako bi se Gospodin, vidjevši našu vjeru, smilovao svijetu.