Označavajući vrijeme došašća kao vrijeme istinskog obraćenja, jučer smo spominjali neke od mana i loših navika o kojima trebamo promisliti kako bi se mogli nazvati pravim Isusovim učenicima odnosno pravim kršćanskim vjernicima. Jedna od njih jeste oholost. Oholost je jedna od onih tema koja je snažno prisutna u Bibliji. I Isus je često govorio o ljudskoj oholosti koja priječi odnos s Bogom i ljudima. Nije uopće slučajno da se oholost nalazi na prvom mjestu sedam glavnih grijeha. Najveći neprijatelj promjene i preobrazbe čovjeka jest oholost, tj. umišljenost kako se u životu nema ništa za promijeniti. Stoga je važno stalno pretresati vlastiti život, naše riječi, misli i djelovanje, kako bismo nadzirali naše negativne energije i iskušenja, a napredovali u ljudskosti, plemenitosti i dobroti. Slijedeća mana o kojoj se treba promisliti jeste nasilje. Nevjerojatno je koliko ima nasilja među ljudima i to u onim najbližim odnosima. O tome mnogi ljudi – prije svega djeca, mladi i žene – govore ponekad i u sakramentu ispovijedi, jer često nemaju mogućnosti da o pretrpljenom nasilju progovore javno, plašeći se naše neosjetljivosti i osvete nasilnika. Koliko nasilja ima samo u brakovima i o tome se uglavnom šuti, a u javnosti se glumi i pretvara kako je sve u redu da bi se sačuvala lažna slika savršene ljubavi i braka. Nasilje je i kad drugima namećemo svoju volju, svoje stavove i uvjerenja; kad drugima ne dopuštamo slobodu izbora, kad im zabranjujemo voljeti ljude druge vjere, nacije ili drugačijeg mišljenja; kad druge ucjenjujemo, te kad nad drugima vršimo psihički i duhovni teror. Na koncu promislimo i o osuđivanju. Iz osude drugih nastaju mnoga zla. Osuđivanje ima stotinu lica, a ponekad su najteže one skrovite osude. Navikli smo na to da se međusobno vrijeđamo, blatimo, ranjavamo i osuđujemo. Da se poigravamo sa slabostima, pogreškama i promašajima drugih. Da kopamo po životima drugih ljudi, da provaljujemo u njihove intimne svjetove, da preziremo njihove razlike, da se naslađujemo njihovim nevoljama i mukama. U pozadini osuđivanja skrivena je zla želja da se našteti drugome. Koliko je samo osude u našim zajednicama prema ljudima kojima se dogodio brodolom života, prema rastavljenima, prema obiteljima u kojima ne ide sve onako kako bi se htjelo i kako bi se očekivalo. Koliko je osude prema ljudima koji su posrnuli u životu, često ne svojom krivnjom. Sveto pismo dramatično upozorava: Ne osuđujte da i sami ne budete suđeni!