Vrijeme došašća, odnosno božićno vrijeme općenito, jest vrijeme u kojem bi kršćani trebali biti solidarni jedni prema drugima, vrijeme u kojem bi kršćani trebali imati osjećaja za druge, posebno za one potrebite kojima je potrebna pomoć drugih, bilo materijalna bilo duhovna pomoć. Jedno od temeljnih ljudskih prava jest pravo na rad ili posao i pravo na pravednu plaću. To pravo u našoj zemlji i u našem gradu iz različitih razloga mnogi ljudi ne mogu ostvariti pa su prisiljeni napuštati svoje zavičaje i tražiti posao u drugim zemljama. Tko god se našao u situaciji da ovisi o drugima, da više ne može sam planirati svoj život, život svoje obitelji i svojih najbližih, zna kako je mučno i teško to iskustvo. Samo onda kada čovjek ima sigurnost u životu i kad ne mora strahovati za svoj život, može dostojanstveno i slobodno živjeti. Vrijeme u kojem živimo je nepredvidivo i svakom se može dogoditi da više nije u mogućnosti sam planirati svoj život. Gotovo svakodnevno susrećemo takve ljude, slušamo njihove muke i nevolje u strahu da se i nama ne dogodi isto. Upravo zbog toga je važno biti solidaran sa svima onima koji u našoj zajednici i u našem okruženju žive u siromaštvu i neimaštini, koji su nezaposleni i koji su na bilo koji drugi način ugroženi ili su postali suvišni ljudi i prepušteni samima sebi. Temeljni zahtjev kršćanske vjere jest ljubav prema bližnjemu i briga za one koji u životu ne mogu sami i kojima je potrebno milosrđe. Možda ponekad i nismo u mogućnosti da puno pomognemo tim ljudima, ali dužni smo imati razumijevanja za te ljude i učiniti ono što možemo i tako im bar malo olakšati u životu. Na taj način se potvrđujemo kao ljudi i kao vjernici i na taj način ulažemo i u svoju vlastitu budućnost i u budućnost svojih najbližih. Nitko nije toliko moćan i samom sebi dovoljan da bi mogao živjeti bez drugih i bez njihove dobrote. Ljudski je i kršćanski imati razumijevanja za ljude koji su u nevolji, za njihove strepnje za život i ugroženosti kojima su izručeni. Ljudski je i kršćanski zauzimati se za bolje i pravednije društvo u kojem će svaki čovjek moći dostojanstveno živjeti. U solidarnosti i dobroti nikad se ne može pretjerati i naši životi će se u konačnici i mjeriti po tome kako smo se odnosili prema našim bližnjima i koliko smo dobra učinili ljudima, posebno onima kojima je to bilo sudbinski potrebno. Plemenit čovjek i plemenit vjernik postaje se kroz žrtvu i brigu za druge ljude i kroz odvažnost da se preuzme odgovornost za zajednicu i ljude s kojima se živi.